Očigledni očevid

Nada umire zadnja...

Plakao sam kao kišna godina, priznajem. Padala je neka teška, uporna kiša, baš kao što kiše i padaju u ovo vrijeme godine. Činilo se da toliko jako pada da ima namjeru isprati čak i sjećanja.
Kolumna / Kolumne | 29. 02. 2024. u 09:35 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bio je to taj dan. Kraj vikenda u kojem se održao referendum. Objavili su na televiziji kako Bosna i Hercegovina ide putem nezavisnosti. I kako će UN priznati novu nezavisnu državu. Nisu baš puno govorili o tome kako rezultat referenduma nije bio unison, ali meni je bilo posve jasno kako stvari ne stoje tako slavljenički ružičasto. Gledao sam u dio grada koji se već spremao poništiti rezultate referenduma, gdje je užurbanost bila očita i gdje su, očito, imali neko posve drugo mišljenje o našoj zajedničkoj budućnosti. Gledao sam u skore rovove i zemunice. U skore cijevi topova i cijevi pušaka. Gledao sam prema istoku.

Da, stajao sam dugo na prozoru i plakao. Kao što sam plakao i kad mi je, posve iznenada i posve prerano, umrla baka. Bilo je to deset godina ranije i bio sam, što bi Zabranjeno Pušenje reklo, sasma mali. Nisam znao zašto neki plaču, ali ja sam plakao kao kišna godina. Nema tu velikog objašnjenja, samo emocije. Bio je to prvi put da mi umre netko koga volim i nisam umio zaustaviti bujicu emocija. Možda sam i probao, ali istina je bila neumoljiva.

Iza prozora nemirnog sna

Deset godina poslije, te božje 1992., eto mene opet – plačem, a da je teško objasniti zašto. Prvi put u životu raspada mi se zemlja u kojoj živim i za koju sam, slično kao i za baku koju sam beskrajno volio, kako valjda samo djeca umiju voljeti, naivno vjerovao kako će trajati vječno. Nije to bila ljubav poput one kada dijete voli baku, nije bio ni izbor ljubavi, kao kad birate curu. Suze su, bilo je dovoljno, išle jednog razloga – većinu svog života uzimao sam je kao neupitnu konstantu – ono matematičko veliko C, ako ste ikad imali priliku dotle doći u matematici.

Po njoj si, jednostavno, u odrastanju mjerio ostale stvari u životu. I sad – ode! Naizgled isti grad, iste zgrade, iste fasade, iste ulice, ista brda, isto nebo, ali to više nije to! Sad je to, reče referendum, nešto posve drugo. I prvo što se počelo naočigled mijenjati su ljudi. I onaj istok, počeo je odlaziti istočno. Istočnije nego ikad prije. I grad je počeo pucati po šavovima koji su bili posvuda i ožiljke kojih vidimo i danas na svakoj fasadi, na svakim vratima sa novom pločicom sa imenom na njoj.

Na drugoj strani znaci oluje

Plakao sam jer sam postao svjestan kako moj drugar iz klupe, s kojim sam dijelio sve, osim, valjda, svjetonazora naših roditelja, s kojim sam godinama odrastao pod istim suncem, sanjajući isto sutra, igrajući se na istom igralištu, rastući pod istom zastavom uskoro neće više biti tu. I on će otići na jedan vikend, ispostavit će se najduži vikend na svijetu, koji traje, evo, već trideset i dvije godine.

Plakao sam jer sam nekako najednom postao svjestan kako muzika koja je bila moja, klubovi koji su igrali s mojim, draga lica s televizije koja su tako lagano ulazila u naš dom, za koji dan više neće biti ni moji ni naši. I oni će otići na beskrajan vikend. Kasnije ćemo ih vratiti u nostalgičnim trenucima sjećanja na umalo svojom vlastitom rukom izbrisanu mladost, taj uvjetovani refleks teških vremena, u kojima skrivaš sebe od drugih i druge od sebe.

Da, počeli smo svoj novi život, Bosna i Hercegovina i ja, mojim plačem. K'o novorođenče kad donesu u drugi svijet. I tu činjenicu nije mogla izbrisati niti ona golema kiša, kao da se nebo otvorilo, kako je to volio reći Milojko Pantić, još jedan s one strane budućnosti. No, nije da se nismo poznavali. I Bosna i Hercegovina je bila oduvijek moja domovina, srednji nivo, danas bi rekli – u onoj standardnoj popunjavalici tog doba, nakon imena i prezimena – prvo grad i općina Mostar, pa onda republika SR Bosna i Hercegovina, i onda zemlja SFR Jugoslavija. Bosna i Hercegovina mirisala je po Veseloj svesci, knjigama izdavačke kuće Veselin Masleša, Olimpijadi, Vučku, ćevapima, bila mitska kao Baš Čelik, stare tvrđe i kule, tvrda kao klisure i vrhovi planina! A Jugoslavija? Eh...

Vidio sam kako plaze u tami

Referendumom smo, eto, odbacili komplikaciju broj tri. Nadglasali trećinu koja je htjela to tri zadržati. Da bi, ispostavit će se, onda dobili komplikaciju na kvadrat. Na kub! Neće proći niti mjesec dana, a cisterna će u strašnoj eksploziji zauvijek označiti kraj jednog djetinjstva. I kraj mnogih drugih. I mnogo čega drugog. Nisam uspio ni izmaštati svoju najbolju verziju nove samostalne države, a znamo kako dječaci imaju brzu i bujnu maštu, a pojavile su se alternativne varijante, realne i opipljive. Jedna od njih pokrila je već za koji dan onog istog mene, kraj onog istog prozora.

Počela je igra graničara unutar nove, u međuvremenu međunarodno priznate države. Počeli smo brojati Srbe i Srbi su počeli brojati nas. Tražili smo se po stanovima, podrumima, po šumama i gorama, selima i gradovima. Natjerivali smo se lakim i teškim oružjem, kalibrirali smo si budućnost kalibrima svih vrsta. Kad smo prebrojali Srbe i kad su se Srbi prebrojali, počeli smo se opet brojati u novoj igri onih koji su donedavno vezali zastave.

Ubice na cesti

Igra graničara između Bošnjaka i Hrvata nastavljena je istim sredstvima i kalibrima. Prebrojavanje je inače igra u kojoj da bi pobijedio, nekako moraš učiniti da ovih drugih bude što manje. I krenulo je, po stanovima, podrumima, dvorištima i kućama. Nakon što smo se umorili i mi i međunarodna zajednica, rekli su nam stop. Zajapureni, zadihani i izranjavani, stali smo. Ali igre graničara nisu prestale. I dan danas igra se igra, doduše nema više kalibara, pogotovo teških, ali riječi, otkrili smo u međuvremenu, bole nekad više od bilo kakvog kalibra.

Odavno je onaj moj prozor sada nečiji tuđi prozor. Naša prebrojavanja zbila su nas svakog u svoj dio zemlje, osakatila nas i poubijala za duga vremena, ma koliko mi šutjeli o tome. Svatko je u međuvremenu grubim udarcima u tuđa vrata, otimanjem tuđih snova i finim tkanjem onih koji su za to zaduženi, s godinama u glavi razvio svoju verziju događaja, identificirao se s njima i primio svoju porciju nacionalnog ponosa, nacionalnog identiteta i nacionalnog folklora. Zajedno smo, ali nismo nikada bili udaljeniji. Skupa smo danju, ali noću se povlačimo svaki u svoje gnijezdo.

Daleko, do krajnjih granica

Bosna i Hercegovina je nezavisna država i to se nije promijenilo od onog dana kada je padala teška kiša. I kad sam ja plakao jer sam osjetio kako neće na dobro. Ništa. Jer se rascjep k'o Marijanska brazda već golim okom vidio. Otada se Bosna i Hercegovina unutar sebe promijenila i mi smo se promijenili skupa s njom. Trideset i dvije godine nakon, živ i zdrav, što je privilegija u ovoj zemlji, stojim pored jednog drugog prozora, sa posve drugim pogledom. Ne baca pogled prema istoku, sada je okrenut prema jugozapadu. Gledam u sunce. Iza mene, s televizora, stiže glas da su još jedni pregovori propali, kako se vladajući ne mogu dogovoriti apsolutno ništa, ni tričavih par zakona ne mogu usuglasiti.

Vrati me to u to vrijeme prije referenduma, kad su par godina prije, na prvim demokratskim izborima, građani ove zemlje odlučili da su im pripadnosti narodima bitniji od bilo koje druge identifikacije. I kada su listom glasali za nacionalne stranke, ista one koje se i dan danas ništa ne mogu dogovoriti, ma kako da se zovu i pod ma kojim ljepšim imenom da se skrivaju. I koje su davno nekad onima, kojima je još građanština bila u glavi, otvorili skori koridor da pobjegnu glavom bez obzira ili dali mogućnost da se poklone novonastaloj situaciji.

Lutke od krvi, bez trunke ideje

I danas, kad mi još netko o građanskoj priča, a prvom prilikom tu priču svojom nacionalnom brigom prebriše, samo  se nasmijem žrtvi opsjene, čovjeku instikta i čovjeku neke nove razine isključivosti u novoj stvarnosti u kojoj je sve manje mjesta za dobre ljude. I gdje, kad smo već kod dobrih ljudi, najvažnije da si dobar čovjek, kad već nisi naš čovjek.

Smijao bih se da nije za plakati. No, ne mogu više ni plakati. Pogotovo pored prozora. Čujem sa jedne svečane sjednice od sinoć jednog člana Predsjedništva kako iznosi ljudima u dvorani svoju izmaštanu verziju ove zemlje. I oni mu vjeruju da je tako u zbilji. A on sam kruži unutar sve manjeg kruga iste ove prekrasne zemlje, jer ostatak, nitko ga nije upitao, možda ne voli, možda ne cijeni – ili mu se jednostavno gadi?  Rekoh, plakati odavno ne umijem. A smijem se samo na silu. Odrastao sam i ne vjerujem više u emocije na prvu.

Gledam kao kroz zidove plešu

Imam i ja svoju mitsku i prekrasnu Bosnu i Hercegovinu. U njoj je onaj moj drugar iz klupe. I još puno mojih drugara koji više nisu tu. I koji u nečijim drugim varijantama Bosne i Hercegovine uopće više nemaju mjesta. Ima u mojoj najboljoj mogućoj Bosni i Hercegovini i puno nas bivših drugara iz klupa koji smo tu, ali smo se dovoljno promijenili da u stvarnosti više jedni drugima niti ne pokušavamo komentirati statuse na facebooku ili, gluho bilo, replicirati na iznesene teze. Jer, na kraju krajeva, svi smo onaj dan otišli na različite vikende. Da bi svak' na svojoj strani vikenda ostao zauvijek.

Ima u mojoj izmaštanoj Bosni i Hercegovini, onoj koju vikendi nisu poništili, i puno živih ljudi, puno onih koje je odavno pokopalo. U njoj nikada nismo krenuli onom autostradom pakla i stradanja. Ima i puno snova i iluzija koje smo također pokopali. Ali, to što ja maštam, ne znači da ima više ikakvog uporišta u stvarnosti. Uostalom, po čemu danas mjerim stvari? Što mi je to danas konstanta? Matematičko C?

Zatvaram prozor i samo se nadam kako Visoki predstavnik neće valjda na Dan nazavisnosti nametnuti neke nove odluke i zakone. Nada, je li, umire zadnja...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close