Kupiš djetetu maturski rad i šutnju za nepravdu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije još bio vladar naših emoticona Mark Zuckerberg uveo sve one nove emocije pod postove na Facebooku kad je Vlada HNŽ-a pokušala prešutjeti primjene pripravnike. Vjerojatno bi tada svi odreda isprobali one tužne i bijesne glavice zgražajući se nad nepravedno primljenima, bez znanja, valjanih diploma ali sa znanjem onoga koga treba i valjanim poznavanjem bodovanja.

Znalo se, kažu, tko će i zašto biti primljen. No, ipak je bilo onih što su vjerovali da negdje u začaranim neradničkim uredima postoji neonsko svjetlo koje čeka samo na njih. Službeno, nakon poraza transparentnosti, prosvjedovao je samo jedan odbijeni kandidat, napisavši pismo javnosti, u pauzama posluživanja gostiju u kafiću u kojem radi na crno. Ostalih jasnih i glasnih prozivki nije bilo.

Valjda se u našim glavama, koje smatramo najpametnijima na ovim prostorima, jer, eto, preživljavamo među najžešćim lešinarima s proračuna, isključila žilica bunta i prekinuo dotok svijesti da se borimo za sebe ako vrijedimo. I da se borimo da vrijedimo. No, umjesto toga, mi smo pristali na šutnju i upalimo svaki put živce na klimanje glavom kad netko tamo na sumnjivo nabavljenom papiru osvane kao novi pripravnik nove vlade.

Uz klimanje, upalimo i šaputanje odabranim ušima kako je taj i taj, s takvom i takvom diplomom i s tako nikakvim mozgom, pod tim i tim rednim brojem na popisu odabranih. I onda riješimo rebus i otkrijemo sve njegove veze i misteriozni put od neznanja do jednogodišnjeg džabalebarenja za radno iskustvo u knjižici.

S druge strane, nećemo imati ništa protiv svjesnog srozavanja znanja i tupljenja borbe kroz život našim potomcima. Učit ćemo ih, kao nigdje u uređenom svijetu kojeg svaki dan prizivamo u naš kaos, da je dobro prepisati, prevariti i da neće biti problem kupiti maturski ili diplomski rad kako bi se skupio koji bod više na vucaranju kroz školovanje. Uz to, kupovina pismenih radova, obično se obavi od onih koji ispadnu s pripravničkih popisa radi onih nad čijim diplomama smo se zgražali i kojima je netko napisao radove.

Dakle, uče sve površniji roditelji svoju sve pliću djecu da je bolje pustiti da pripravničke popise pune prepisivači i da nema smisla buniti se protiv popisa. Popisa pripravnika, ne stanovništva. Zato se zaratilo na društvenim mrežama iza upitnika pod pitanjem jesu li nestala vremena kad su roditelji tjerali djecu na znanje.

Kako je odgovor svima jasan, tako nam je još jasnije zašto nema buntova protiv prepisivačkih pripravnika i zašto nema dubokoumno sročenih pisama protiv sustava koji je sve samo ne sustav. Kako je u današnje vrijeme opravdana velika brižnost majke da djetetu uz matursko odijelo pokloni i maturski rad, tako je neopravdano pljuvati po sustavu koji ne prima našu djecu, pa ni na godinu dana. Jer, pravdajući kupovinu dvadesetak proredom i pol pisanih srednjoškolskih završnih radova, pravdamo i kupovinu njihovih diploma, doktorata, zastupničkih mjesta, preskupih automobila i bezobraznog odnosa prema kasti koja sebe pretvara u prepisivače kao da žali što nije dovoljno glupa.

Jer, nije kupovina maturalnog rada problem koliko kupovina sudbine i njezino zakucavanje na dno ljestvice. A kako dno ne bi bilo dno, i ljestvicu smo polomili. U jednoj knjizi o iskustvima ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, stoji kako je tamo, na onom svijetu, znanje jako bitno. Mi smo ga sveli na poznavanje babice, učiteljice, nastavnika, profesora, nekoga tko piše maturalne, tko upisuje na fakultet, tko piše diplomske i pripravničke popise.

Dok svaki dan u svoju poderanu stvarnost prizivamo uređene zemlje, kujemo budućnost svojoj djeci da budu još neurednija i da život odžive samo na papiru i za papir. Pamet svijeta smo ionako svu pokupili. Samo ju ne koristimo.