Paučina i promaja

Karneval u Zagrebu

Ono što se dogodilo u Hrvatskoj s Ustavnim sudom, u Bosni i Hercegovini je stara i dobro poznata priča, te se na našem primjeru može vidjeti kamo to zapravo vodi.
Kolumna / Kolumne | 23. 04. 2024. u 09:31 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Netom okončane parlamentarne izbore u Republici Hrvatskoj obilježila su dva uzročno-posljedično povezana fenomena: proces daljnjeg urušavanja demokratskih standarda, karakterističan, na žalost, za većinu zemalja u okruženju, i svojevrsna karnevalizacija. Oba su povezana s predizbornom kandidaturom Zorana Milanovića, koja je dodatno zakomplicirala postizbornu matematiku, onemogućivši HDZ-u komotnu većinu, što je pretpostavljam, bio i primarni Milanovićev cilj.

Ovi izbori ostat će upamćeni po otvorenoj političkoj instrumentalizaciji Ustavnog suda RH, jedne institucije koja svojim autoritetom uvijek mora stajati iznad politike jer u suprotnom nema nikakvog smisla. Odluku koju je donio Ustavni sud nakon što je Milanovićev najavio kandidaturu za premijera, a da prije toga nije dao ostavku, bio je nužan korak u zaštiti ustavnog poretka, bez obzira je li bila inicirana od strane HDZ-a koji ima "većinu" u Ustavnom sudu.

Odmah nakon izbora, Ustavni sud donio je novu odluku, kojom je zabranjena premijerska kandidatura Zorana Milanovića, pa čak i u slučaju da prije toga podnese ostavku na predsjedničku funkciju. Većina hrvatskih pravnih stručnjaka slaže se u tome da je ova odluka "neustavna", što je svojevrsni paradoks. Ovdje je riječ, čini mi se, o političkoj odluci kojom se Ustavni sud otvoreno stavio u službu jedne politike. Cilj je, pretpostavljam, spriječiti Milanovićevu eventualnu kandidaturu, pošto je on u ovom trenutku jedina osoba u Hrvatskoj koja može primiriti nespojive "lijeve" i "desne" političke rogove u istoj vreći, što je jedini način da HDZ iz ovog izbornog ciklusa iziđe kao gubitnik.

Ono što se dogodilo u Hrvatskoj s Ustavnim sudom, u Bosni i Hercegovini je stara i dobro poznata priča, te se na našem primjeru može vidjeti kamo to zapravo vodi. Ustavni sud BiH već je poodavno pretvoren u parapolitičko tijelo međunarodne zajednice čije odluke više nitko ne poštuje. Međunarodna zajednica se ponaša poput ostalih aktera naše političke groteske, "poštujući" samo one odluke koje im idu u prilog, i to, da bi stvar bila još gora, isključivo kao dnevno-politički argument.

Kada je riječ o karnevalizaciji izbornog procesa, tu možemo izdvojiti brojne primjere, od Milanovićeve kandidature pa do jednog primjera koji je paradigmatičan. Riječ je o kandidaturi hrvatske starlete Ave Karabatić, koja se kandidirala na listi Ivana Pernara. Ava Karabatić nije ušla u Sabor. Dobila je 464 preferencijalna glasa, dok je s druge strane HDZ-ova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek dobila tek 364.

Imamo, dakle, s jedne, "pobjedničke strane" starletu poznatu iz opskurnih regionalnih realityja a s druge akademsku glazbenicu i ministricu kulture. To je jedna od najsumornijih slika Hrvatske koju je moguće zamisliti, koja ne govori ništa o Avi Karabatić i Nini Obuljen Koržinek, već prvenstveno o glasačima i političkoj klimi u današnjoj Hrvatskoj.

Međutim, priča o Avi Karabatić nije samo hrvatska priča. Ona je i globalna. Nedavno su američki mediji objavili kako Marjorie Taylor Greene, ekstremno desna republikanska političarka i teoretičarka zavjere, slovi kao jedan od najizglednijih kandidata za mjesto potpredsjednika ukoliko Donald Trump osvoji drugi mandat.

Politička biografija Marjorie Taylor Green gotovo je u cijelosti sazdana od bizarnih teorija zavjere i žestokih sučeljavanja s političkim i svjetonazorskim protivnicima. Poznata je po svojim rasističkim, antisemitskim i islamofobnim stavovima, zbog čega su je osuđivali čak i pojedini republikanski zastupnici. Za razliku od benigne Ave Karabatić, osobe poput Marjorie Taylor Green iznimno su opasne.

Kao moguća potpredsjednica SAD-a, Taylor Green bi aktivno sukreirala američku vanjsku politiku. Njezini stavovi u tom pogledu još su radikalniji od stavova koje je zastupao Donald Trump tokom predsjedničkog mandata, od averzije prema NATO paktu pa do negiranja klimatskih promjena. Ovo navodim samo kao jedan primjer kamo vodi urušavanje demokratskih institucija i karnevalizacija političkog prostora.

Brojne antikorupcijske afere koje su potresale Plenkovićevu Vladu uopće se, čini se, nisu odrazile na rezultate izbora. Razloge treba tražiti prije svega u administrativnom ustroju Hrvatske. Hrvatska je na lokalnoj razini administrativno podijeljena na preko četiri stotine općina. Tu je i dvadesetak županija. Ne znam je li itko točno izračunao koliko je ljudi izravno uključeno u općinske i županijske strukture, čemu treba pribrojiti i članove njihovih obitelji i užu rodbinu.

Riječ je o značajnoj populaciji izravno zainteresiranoj da se postojeće stanje održava unedogled, čime je zatvoren klijentelistički krug u kojem se generira korupcija ogromnih razmjera, pri čemu ona nije nepoželjna, već naprotiv. Stranački život sveo se na uspinjanje po stranačkoj hijerarhiji, na pozicije na kojima su mogućnosti za koruptivno ponašanje mnogo veće.

(Ovaj model, kao nužan preduvjet čupanja Hrvatske iz korupcijskog blata, pokušao je, preko Mosta, razgraditi poznati hrvatski politički guru Ivica Relković, jedna nevjerojatno inteligentna i nekonvencionalna osoba. Ako se sjećate, Most se pojavio na političkoj sceni kao Relkovićev projekt, s idejom administrativnog preustroja Hrvatske, od čega danas nema ni spomena.)

Bez obzira što je HDZ relativni pobjednik izbora i što će Andrej Plenković najvjerojatnije i ovaj put formirati Vladu, postoji razlika između prošlih i aktualnih izbora. Ovaj put Plenković, izgleda, neće moći održavati Vladu na račun takozvanih "žetončića", korumpiranih prebjega iz drugih stranaka, već će biti prisiljen na određene ustupke, čime će njegova moć bitno oslabjeti.

Kao najizgledniji koalicioni partner HDZ-u pri formiranju Vlade u ovom trenutku slovi Penavin Domovinski pokret (DP), stranka koja je zapravo ništa drugo već desno, neumiveno krilo briselskog HDZ-a. Postoji mogućnost da HDZ, kao što je to činio više puta do sada, doslovce uguši "manjeg" koalicionog partnera, kao što se to dogodilo s Hrvatskom strankom prava (HSP) ili s Hrvatskom narodnom strankom (HNS), što je, do sada, jedino izbjegao Most, koji je svojevremeno istupio iz Vlade ne želeći svirati po Plenkovićevim notama.

Plenković je nakon izbora izjavio kako Ustavni sud ne dopušta da mandatar bude osoba koja nije bila na parlamentarnim listama, iako je njegova stranka prije sedam-osam godina napravila sličan presedan, postavljanjem Tihomira Oreškovića na mjesto premijera, koji je HDZ-u nametnut od strane manjih koalicionih partnera, uključujući i Most, da bi se ograničio utjecaj tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Sličan scenarij je moguć i ovaj put, da mandatar bude netko drugi, ne nužno Plenković. Međutim, uvjeren sam kako zastupnici DP-a neće insistirati na tome, jer bi na taj način moglo doći do ponavljanja izbora, što im sigurno, s obzirom na dobar rezultat koji su postigli, nije u interesu.

Kao što sam i predvidio u jednom svom ranijem tekstu, sva tri mandata u 11. izbornoj jedinici osvojio je HDZ. Gdje su u cijeloj toj priči bosanskohercegovački Hrvati? Nema ih nigdje, kao i svaki put dosada. Samo je pitanje tko će nam u narednom periodu iz Zagreba soliti pamet. Hoće li to biti Goran Grlić Radman, Mate Granić, ili netko drugi, potpuno je nevažno. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close