Paučina i promaja

Društvo pjesnika iz Ulice Roberta Frasurea

Hiperaktivni Milanović obilazi ovih dana Hrvatsku u svojstvu predsjednika Hrvatske, iako je jasno da je riječ o prikrivenoj izbornoj kampanji...
Kolumna / Kolumne | 09. 04. 2024. u 09:05 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U zahuktaloj hrvatskoj predizbornoj kampanji, koju je Zoran Milanović odmah na početku vještim političkim manevrom, najavom svoje premijerske kandidature, okrenuo naglavačke, čime je u HDZ-ovim redovima izazvao neviđenu paniku, ništa više nije izvjesno, kao što se činilo u početku, osim, možda, činjenice kako će Plenkovićev HDZ i ovaj put osvojiti sva tri mandata u takozvanoj 11. izbornoj jedinici, što je svojevrsni paradoks koji na svoj način govori o niskom stupnju samopoštovanja kod bosanskohercegovačkih Hrvata.

O nedostatku tog samopoštovanja, koje je isključivo plod višegodišnje politike Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i servilnosti domaćih politika, prvenstveno politike bosanskohercegovačkog HDZ-a, na najbolji način govori ono što se odigralo u Kninu prošli tjedan, gdje je Zoran Milanović povodom trideset i druge obljetnice osnutka Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Redom Nikole Šubića Zrinskog odlikovao četiri brigade HVO-a: odžačku 102., 108. brigadu Ravne-Brčko, 111. žepačku i tuzlansku 115. brigadu. Tom činu nije prisustvovao nitko iz Plenkovićeve Vlade, niti je Dragan Čović poslao svog izaslanika.

Hiperaktivni Milanović

Hiperaktivni Milanović obilazi ovih dana Hrvatsku u svojstvu predsjednika Hrvatske, iako je jasno da je riječ o prikrivenoj izbornoj kampanji u kojoj po odluci Ustavnog suda ne smije formalno sudjelovati. Slično se ponašala i njegova prethodnica Kolinda Grabar Kitarović, tako da je nešto slično na hrvatskoj političkoj sceni postalo nekom vrstom običajnog prava. S tim da je Milanović sa svojim "rijekama pravde" unio u cijeli tu priču jednu novu dimenziju.

Milanovićev predizborni manevar za oporbu je iznimno važan iz još jednog razloga, zbog toga što hrvatski javni servis i komercijalne televizije redovito prenose Milanovićeve izjave, uglavnom o onome, barem kada je riječ o bosanskohercegovačkim Hrvatima, o čemu se dvadeset i nešto godina uporno šutjelo, na što Plenković i njegov HDZ nemaju nikakav odgovor.

U jednom od nedavnih sličnih istupa, Milanović je oštro napao politiku međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i HDZ-ovu prešutnu potporu toj politici. Milanović je odnos Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini opisao kao "neprijateljski", te prozvao premijera Andreja Plenkovića zbog servilnosti tim politikama.

"Odnos Europske unije i Amerikanaca prema statusu Hrvata u BiH je neprijateljski. Da ne upotrijebim neku jaču riječ – neprijateljski. To što se onemogućava Hrvatima u BiH je zaista postalo pitanje i hrvatskog državnog ponosa. To nije pitanje rata i mira i to nije pitanje oko kojega iko u Bruxellesu razbija glavu", izjavio je Milanović. Naveo je, također, kako su Plenković i "njegove sluge" mogle bez problema riješiti to pitanje, ali da se Plenković nije htio zamjerati predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, ženi koja je svojevremeno, poput Kaligule, za svog uginulog ponija organizirala karmine.

Već sljedeći dan uslijedio je odgovor američkog veleposlanstva u Bosni i Hercegovini: "Politika Sjedinjenih Država prema Bosni i Hercegovini dosljedna je više od tri desetljeća. Podržavamo suverenitet, teritorijalni integritet i multietnički karakter BiH koja se sastoji od dva entiteta i u kojoj žive tri konstitutivna naroda i Ostali. Naš angažman širom BiH podržava ovaj cilj. Sjedinjene Države će i dalje biti uz sve ljude u BiH – Bošnjake, Hrvate, Srbe i Ostale – dok rade na jačanju demokracije svoje zemlje, razvoju gospodarstva i osiguranju mjesta koje njihova zemlja zaslužuje u euroatlantskoj zajednici zemalja."

'Dosljednost' američke politike

O "dosljednosti" američke politike ne treba trošiti ni riječi. Spomenut ću ovom prilikom samo dvije stvari: otvorenu zaštitu bošnjačkih ratnih zločinaca i šutnju na histerični govor mržnje "adresiran" na Hrvate koji je svih ovih godina dopirao iz Sarajeva. Međutim, treba obratiti pažnju na jedan drugi detalj, na formulaciju "Bošnjake, Hrvate, Srbe i Ostale". Poruka za američko veleposlanstvo: pridjevi se u sva tri jezika koji se koriste u Bosni i Hercegovini, i u srpskom i u hrvatskom i u bosanskom, pišu s malim početnim slovom, osim ako ne stoje na početku rečenice, što se uči u trećem razredu osnovne škole. (Ili možda čak u drugom.)

(Doduše, pridjevi, pa i ovo "Ostali", mogu se pisati velikim početnim slovom, ali isključivo u poeziji. U normalno uređenim državama, pa čak i u autokracijama, koristi se izraz nacionalna manjina. Jedino na ovaj način, beskrajnom pjesničkom slobodom, možemo logički objasniti ono "Ostali" iz dopisa američkog veleposlanstva.)

Kako su se "ostali" preko noći pretvorili u "Ostale"? Riječ je o pokušaju stvaranja četvrtog konstitutivnog naroda čime bi se samo ojačala bošnjačka politička dominacija, što je usko povezano s takozvanom "građanskom idejom". Riječ je, dakle, o jednoj utopiji koju je moguće provesti otprilike na jednoj trećini teritorija Bosne i Hercegovine. Zbog čega nam onda iz međunarodne zajednice godinama vrijeđaju zdrav razum, pišući, između ostalog, pridjeve malim početnim slovom?

Na ove nemušte i neuvjerljive pisarije iz američkog veleposlanstva, uslijedio je žestoki Milanovićev odgovor: "A to kad sam rekao da se ponašaju neprijateljski, to sam rekao biranim riječima. Oni rade puno gore stvari. Radi nekakvih sitnih šićardžijskih interesa, neki ćoškari koji prodaju plin, pa kao da se riješimo ruskog plina. Pozdravljam. Ali nećete nam američki utjerivati. I neće to ići preko hrvatskog terena bez da se nas pita i da mi damo tapiju. I dok god budete tlačili Hrvate u BiH dobit ćete srednji prst. Jel jasno to? Evo, tako će biti kad ja budem premijer. Pa nek se žale upravi vodovoda."

Što su ćoškari?

Poznat po svom osebujnom, hiperboličnom rječniku, Milanović je u odgovoru američkom veleposlanstvu nadmašio sam sebe. Što su ćoškari, termin kojim je Milanović slikovito opisao nedavni pokušaj američkog veleposlanstva u Sarajevu vezan uz "arbitražu" oko Južne plinske interkonekcije? Taj izraz najčešće se u žargonu koristi za policajce koji stoje na nekom simboličkom ćošku, ubirući sitni mito. (U ovom kontekstu kod nas se koristi još jedan izraz, koji je možda još slikovitiji - kokošari.)

Da podsjetim: američko veleposlanstvo izričito je zahtijevalo da Južnom interkonekcijom upravlja državna tvrtka BH-Gas sa sjedištem u Sarajevu, što daleko nadilazi ingerencije jednog veleposlanstva. Pritom se otvoreno prijetilo stavljanjem na američku crnu listu Dragana Čovića, od čega se u međuvremenu odustalo, jer je valjda netko pametan shvatio da je za Bosnu i Hercegovinu previše i jedan Milorad Dodik, a kamoli dva, i da bi se to za američke interese dugoročno moglo pokazati kao kontraproduktivno.

Jesu li Amerikanci neprijateljski nastrojeni prema bosanskohercegovačkim Hrvatima? Glupo pitanje. Naravno da nisu. (Pa čak ni mitski Miki.) Iz američke perspektive svi mi ovdje, i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, predstavljamo tek ona zrnca prašine koja difrakcija svjetlosti s vremena na vrijeme uveća do razine vidljivosti. U korijenu ove politike isključivo su šićardžijski interesi koje je spomenuo Milanović.

Riječ je o jednoj politici koja ima svoj kontinuitet, a koju je detaljno opisala kanadska aktivistkinja i publicistkinja Naomi Klein u svojoj knjizi "Doktrina šoka", i u tom kontekstu možemo govoriti o famoznoj "dosljednosti" iz odgovora američkog Društva pjesnika. Brojni su zastrašujući primjeri koje Klein iznosi u svojoj knjizi, pogotovo oni koji se odnose na Latinsku Ameriku iz prve polovice sedamdesetih, prije svega na Čile i Argentinu.

Riječ je o strategiji koja je ugrađena u same temelje neoliberalne političke doktrine Miltona Friedmana, koja je u svojoj biti predatorska. Doktrina šoka, o čemu je Friedman otvoreno pisao, zasniva se na političkoj destabilizaciji određenog prostora iz čega onda američke multinacionalne korporacije izvlače financijsku korist. To je, na žalost, jedina konstanta politike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini u proteklih tridesetak godina, nešto gdje treba tražiti tu famoznu "dosljednost". Ili Dosljednost, kako hoćete.

Kopirati
Drag cursor here to close