I ovdje djecu u školi vežu lancima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tek nas smrt na trenutak trzne i to tek toliko da shvatimo kako smo šutnjama odvezali ruke raznim liderima da nas vode u pogrešnom smjeru i utabali put vrijednostima koje velike čine velikima, a nas jeftinima. Jer, naše pobune kratko traju. Dovoljno je da netko zamaše zastavom, da upita tko ne skače, pa da se krenemo busati u prsa nevidljivom ljubavi za nevidljivu državu, dok nam opipljivi život klizi kroz prste i hropće u krvi na podovima učionica, prljavim asfaltima i izvozanim tramvajima.

Ubili smo Denisa u tramvaju, Vedrana pred stadionom, Stanka u školskom dvorištu. Ubili smo Belmu u začaranom krugu brojeva, Haruna pri jeftinom doručku na velikom odmoru. Ubili smo Sakiba, koji se spalio da bi mu za utjehu brat dobio posao. Ubili smo Mahira u začaranom krugu ušminkane djece glumljenih elita. Ubili smo sebe, stotine puta, pravdajući druge smrti i uvlačeći se u kukavičku šutnju nakon što se ispraznimo tipkajući sve što šutimo pod tekstove. Jer toliko smo digli ruke od života da se tek u nečijoj smrti budimo samo da bismo uprli prstom u drugoga okrivljujući ga za sve smrti oko nas i u nama.

A sami smo napravili veliku jamu između onih koje krivimo za smrti i nas koji sami od sebe skrivamo život. Razvezali smo im bahate ruke i pokunjili se u sjeni njihova razmahivanja da se sramimo čak i ako ne prijeđemo cestu na crveno i ne krenemo kršiti barem sitna pravila. Jer, opravdanje za naše neostvarene živote i njihov bahatluk nalazimo u činjenici da pravila svatko krši. Rijetko, sve rjeđe, dižemo glas, bunt trpamo u prazne džepove, a bijes prema nevidljivom iskaljujemo tako što prelazimo preko nepravdi.

Nakon slova o tome kako majka iz stranke u školi odgaja budućeg idiota, mnogi su prišivali etiketu lažljivca, neprijatelja i izdajnika. Baš kao i nakon slova o prinošenju šutnje pred hram jednog od velikih vođa poslije lažnih zgražanja nad vilom i vilama. Nakon pisanja da u školama udžbenicima iz književnosti mašu oni koji su padali na ispitima jer nisu čuli za Friedricha Schillera iako su i samo neka vrsta razbojnika, mnogi su se smijali. Baš kao i na vijesti da roditelji dolaze stisnutih šaka pred nastavnika zbog jedinice iz engleskog. Ne negdje daleko, nego tu nama pred nosom.

Vijesti o namještanjima natječaja u školama više nitko ne čita, iako se pod razvlačenje guzica i sisa sipaju komentari o nevažnim vijestima i istraživačkom novinarstvu. Činjenicu da se obitelji nastavnika prije izbora dovode u središnjice stranaka radi instrukcija i prijetnji otkazima, za vas je sastavni dio kampanje vaših velikih vođa koji su vam obećali nešto. A to nešto svakako nije budućnost vaše djece. Nepotizam ste prihvatili kao pravilo, jedva čekate da vam netko sredi posao i da djetetu kažete kako je proces zapošljavanja traženje štele a ne vjera u sebe i kovanje znanja. Jer, tako je lakše u ovom životu. Kao i prozvati nekoga idiotom jer dijete uči da se ulica prelazi kad se upali zeleni čiko. Svi drugi, svjesno ili nesvjesno, kuju male živote u one koji će sutra prekršiti veća pravila. I misliti da je to dobro.

Nitko nije ništa loše vidio ni u vezanju dječaka lancima u jednoj mostarskoj školi niti u galami roditelja da opravda svog lančanog ljubimca. Nije bilo vremena od klikanja pod guzice i sise, rekonstrukcije vlasti, vremenske prognoze i od mlohavog bunta zbog prometnog kolapsa. Nitko ne trza na stvaranje odjeljenja za njihovu i našu djecu i za pravljenje božićnih priredbi samo za odabrane đake, jer recitacije vrijede samo ako ih snime napirlitane mame najnovijim uređajima s maskom kakvu nema obiteljska prijateljica. Koju, usput, mama mrzi. Odjeljenje djece običnih roditelja ne mora recitirati. Njihov život ionako je izgubljena pjesma.

Nekada su bahati i nepismeni bili idioti, i bili su manjina. Danas im je čahurenje onih koji bi normalan život dalo krila, a nepronalaženje drugog smisla dalo im je sljedbenike. Djeca vide kako mali roditelji zavide velikima, i vide šutnju. Pristaju da ih se veže lancima, da ih se etiketira manjima, nebitnima i jeftinima i da ih mame uče da prelaze na crvenom. Ako pak ne pristanu, onda se okreću lažnim vrijednostima i prolaze šutke pored smrti svega dobroga u nama misleći da tako rastu.

Ubili smo Denisa, Vedrana, Stanka, Belmu Haruna i Mahira u začaranom krugu ušminkane djece i šutljivih roditelja koji misle da je bolji život za njihovu djecu biranje šutnje i skrivanje glave u šupcima idiota. Ionako ste Mahira već zaboravili.