Visoki predstavnik na odlasku Valentin Inzko uputio je ovih dana pismo Nedjeljku Čubriloviću, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske (NS RS), u kojemu traži od NS RS da oduzme povelje s odlikovanjem koje je ova institucija prije četiri godine dodijelila Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku.
"Tim činom bi se ispravilo poniženje koje je počinjeno prema žrtvama ratnih zločina, njihovim obiteljima i svim građanima BiH, ali i uklonila kolektivna odgovornost sa srpskog naroda", kaže Inzko na jednom mjestu u pismu.
Inzkovu, kao i svaku drugu sličnu inicijativu, u svakom slučaju treba pozdraviti, ali kada se krene u neku dublju analizu brzo se dođe do zaključka da ona donosi mnogo više štete nego koristi. Tu se prije svega misli na dvije stvari: korištenjem izraza "kolektivna odgovornost" u jednom sličnom kontekstu, Inzko zapravo relativizira krivnju spomenute trojke, svaljujući osuđene i procesuirane zločine na pleća nečega što postoji samo u mašti populističkih i nacionalističkih političara s ovih prostora, na pleća cijelog jednog naroda. Treba postaviti pitanje Inzku je li i za Srebrenicu odgovoran "srpski narod", znači svi, odnosno nitko, a ne, na primjer, general Ratko Mladić.
S principom kolektivne odgovornosti, pogotovo u zemljama poput Bosne i Hercegovine, valja oprezno. Je li se Inzko ijednog trenutka zapitao gdje je i kada ovaj princip doveden do krajnjih granica i kakve su bile posljedice toga? Pa, dogodilo se to na primjer u Hitlerovu nacionalsocijalizmu koji svoju ključnu ideološku potku vuče upravo iz principa kolektivne odgovornosti. U ovom slučaju radilo se o Židovima, a do čega je to u konačnici dovelo ne treba nikome posebno objašnjavati. Po Umbertu Ecu, da bi jedan režim bio u svojoj biti totalitaristički, on mora imati jaku ideološku podlogu. U nacističkoj Njemačkoj to je bio antisemitizam generiran na principu nepostojeće kolektivne odgovornosti.
Nije ovo prvi put da se Valentin Inzko poigrava s principom kolektivne odgovornosti. On je, također, prije nekoliko godina na sjednici Vijeća za implementaciju mira (PIC) "predlagao" nekakav "katalog prava" Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ova izjava se također može dovesti u tijesnu vezu s gornjim primjerom.
Spornu odluku je NS RS donijela još prije četiri-pet godina. Zbog čega je Inzko šutio sve ovo vrijeme? To u priličnoj mjeri baca sumnju u iskrenost njegovih motiva. Branislav Borenović, predsjednik PDP-a, izjavio je kako se Inzko sjetio nečega sličnog nakon više godina samo da opravda svoj jalovi višegodišnji boravak u Bosni i Hercegovini. Tu je Borenović apsolutno u pravu, međutim niti jednog trenutka Borenović nije želio reći nešto mnogo važnije, što on misli o spornoj odluci NS RS-a. Mirko Šarović, predsjednik SDS-a, izjavio je kako je Inzkovo pismo suvišno i kako NS RS neće prihvatiti to što se traži.
Identičan stav republičkosrpskoj oporbi imaju i vladajući. Šef kluba zastupnika SNSD-a u NS RS, Igor Žunić, izjavio je kako je Inzko svojim "zahtjevom parlamentu Srpske da budu oduzete određene povelje s odlikovanjima zaslužnim ljudima za stvaranje Srpske nepravedno optužuje cijeli srpski narod i republičke institucije i nameće kolektivnu odgovornost za dešavanja u proteklom ratu."
Bilo kakav glas razuma iz Republike Srpske, kada je riječ o ovome, ne treba očekivati. Razlog je ponajprije onaj davno ustoličeni princip "heroj, a ne zločinac", koji podjednako vrijedi za sve tri strane u Bosni i Hercegovini, tako da je u tim okolnostima svaki disonantan oporbeni politički glas neka vrsta političkog samoubojstva, što je na svojoj koži, primjerice, osjetio Mladen Ivanić kada je svojevremeno nazvao zločin u Srebrenici pravim imenom i tim činom potpisao vlastitu političku eutanaziju.
Za sličnu društvenu patologiju u velikoj je mjeri suodgovorna upravo međunarodna zajednica svojim kalkulantskim odnosom kada je riječ o ratnim zločinima. Dobar primjer je slučaj prvostupanjske presude Sakibu Mahmuljinu, ratnom zapovjedniku Trećeg korpusa Armije BiH. Mahmuljin je pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen na deset godina zatvora zbog toga što je propustio da u svojstvu zapovjednika Trećeg korpusa sankcionira pripadnike odreda El-Mudžahedin koji su počinili ratni zločin nad zarobljenicima i civilnim stanovništvom u okolici Zavidovića.
Odmah nakon presude, Mahmuljinov sin je na Facebooku objavio patetični post koji su odmah prenijeli brojni ovdašnji mediji. Međutim, isti post je na svom Facebook profilu prenijela i Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Je li ministrica Turković naprosto glupa ili naivna, da nije svjesna težine svoga čina? Teško je u to povjerovati. Mišljenja sam da je ona unaprijed računala na šutnju visokog predstavnika i da je u ovom slučaju poslužila kao gromobran Bakira Izetbegovića i njegove SDA, jer je Bisera Turković prije svega ministrica vanjskih poslova SDA, a ne Bosne i Hercegovine, kako se to pogrešno misli. Nezahvalna uloga gromobrana u politikantskim igricama uglavnom je namijenjena potrošenim i iskompromitiranim kadrovima. I koji se, ukoliko "pregore", lako i bez težih posljedica zamijene drugima.
Dakle, Bisera Turković je svoju izjavu dala u ime SDA, dajući time odriješene ruke Bakiru Izetbegoviću. Treba imati u vidu da je u nekim ranijim situacijama za relativiziranje zločina Armije BiH, na primjer u slučaju generala Atifa Dudakovića, bio "zadužen" Bakir Izetbegović osobno. Što se u međuvremenu promijenilo? Mnogo toga: dolazi novi visoki predstavnik, a očekuju se i prvi potezi administracije Joea Bidena kada je riječ o Bosni i Hercegovini, tako da su u SDA vjerojatno procijenili da je Bakir Izetbegović najpametniji onda kada šuti, jer, tko zna, možda će se, gluho bilo, novi visoki predstavnik, za razliku od Valentina Inzka, petljati u vlastiti posao. Ili za razliku od notornog Christiana Schwarza-Schillinga, koji je svoj mandat na mjestu visokog predstavnika prespavao, a sada, pod stare dane, nasitno kokošari po Sarajevu. I koji ovih dana, po onoj tko o čemu - kurva o poštenju, docira Mostarcima.
Od čina Bisere Turković, jedino je gora "zaglušujuća" šutnja koja dolazi s "lijevog" političkog spektra, a koja je usporediva sa šutnjom republičkosrpske oporbe u prvom slučaju, što nije ništa novo. "Ljevičari" su sami sebe još poodavno sveli samo na jednu benignu podvarijantu SDA, te uglavnom računaju na isto biračko tijelo kao i SDA, a koje se u sličnim situacijama ponaša poprilično predvidivo, odnosno sigurno je to da nikome ne bi oprostili narušavanje svojevrsne nacionalističke omerte kada su u pitanju "naši zločini". Ne treba podsjećati kako su se čelništva tih stranaka promptno propinjala na stražnje noge kada su slični slučajevi relativiziranja ratnih zločina dolazili s druge strane, hrvatske odnosno srpske.
Međutim, još više je u ovom slučaju sporna šutnja koja dolazi od strane Inzka i međunarodne zajednice. Inzko je i ovim činom - najprije ispravnom odlukom, doduše zakašnjelom i neoprostivo loše obrazloženom, pa skandaloznom šutnjom na gaf Bisere Turković - pokazao ono što je svakome u ovoj zemlji već poodavno jasno: da je on, ali i dobar dio takozvane međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini organski dio jedne društvene patologije, dio problema a ne rješenja, bez obzira na to koliko je Inzko bio iskren kada je uputio svoj mutavi katil-ferman Narodnoj skupštini RS-a, dok u drugom slučaju, u slučaju notorne Bisere Turković, kao i mnogo puta u ovih dvanaest godina, svojom šutnjom vrijeđa zdrav razum dobrog dijela bosanskohercegovačke populacije. Jedna odluka u ovom slučaju ne poništava onu drugu, već ih multiplicira, rušeći posljednje ostatke atrofiranog građanskog društva u zemlji.
Hajdemo na trenutak pretpostaviti da se Inzko u svojoj posljednjoj odluci vodio isključivo dobrim namjerama, a ne da je infantilno pravdao vlastiti nerad i štetu koju je počinio kroz sve ove godine, što je mnogo bliže istini, odnosno da je ovo neka vrsta testamentarnog sata patologije profesora Inzka. Niti u tom slučaju stvari po Bosnu i Hercegovinu ne bi bile ni za milimetar bolje, jer je put u pakao, kao po onom nepisanom biblijskom pravilu, najčešće popločan dobrim namjerama. Što bi Inzko, kao deklarirani vjernik, morao znati.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.