Hvali mi se jučer susjed, stariji gospodin, dobrodržeći, prognanik iz Bosne, da je skuckao od mirovine i kupio tri i pol metra drva pa veli, taman mu dovoljno. I kaže da je ovdje (u Hercegovini) baš divna klima za sirotinju, zime nisu teške, ljeta su duga: "Eto, vidiš sine, i ti na taj bicikl, a da smo gore, ima mjesec dana da bi ga prestao voziti!"
I krenem ja tako tim biciklom kroz grad i mislim, stvarno, kako je ova Bosna i Hercegovina divna zemlja! Evo, na primjer, čim sam pošao prijeći ulicu, jedva živu glavu izvukoh jer je neki hajvan više od 100km/h proletio žureći na posao. Nisam ni dvjesto metara prešao, policajac stoji na raskrižju i ja ni pet ni šest, bez davanja znaka rukom skrenem, nije ni obratio pozornost na moje preočito kršenje prometnih propisa. Uostalom, što on mora znat' kud ću ja skretati?
Krasna zemlja za radnika
Idem dalje ulicama, sretnem u jednom sokaku prijatelja, taman sprema alat u torbu. "Gdje si, šta ima, ima li rađe kakve?" pitam ga jer znam da je nezaposlen, a on mi se hvali kako je eto, dogovorio nekoliko dnevnica, na crno, naravno. "Dobro je, što da ti se žalim, sreća fino ovo vrijeme, može se radit'!"
Idem dalje prema poslu, vidim odvjetnički trojac iz ulice kako uredno ide na jutarnju kavicu, u praktično već njihovu ćošu kafića. Kontam, tako to, znači, u radnom vremenu, jel da?! I onda i sam, u vrijeme kolegija, pobjegnem u isti kafić i sjednem pored odvjetničkog trojca. Ako ništa drugo, kafić ima više raspoloživih tiskovina.
Krasna zemlja za političara
Mislim, nije samo radnicima sjajno. Vidiš kako u našoj zemlji potencijala, primjerice, političari uspijevaju. Nakon izbora svaki od konstitutivnih naroda plus kategorija građana i ostalih, ima po najmanje dva izborna pobjednika. I to nije samo političko mlaćenje prazne slame, jer najprije su svi pobjednici dok se dva tjedna oteže prebrajanje glasačkih listića i kad se napokon prebroje svi oni silni crteži, dopisani Damiri Avdići, Damiri Nikšići i ostali dopisani Damiri, onda krenu koaliranja.
Prvo krenu usmena uz stisak ruke za koja kažu neki izborni pobjednici da su čvršća od onih potpisanih. Potom kad se ta usmena koaliranja dogovore, nađe se jedan od onih koji su dogovarali koaliciju pa se dogovori sam s nekim petim. I potpišu to. I onda Amerikanci kažu da je to super. I onda se ovi što su usmeno koalirali tvrde da stisak ruke vrijedi više od potpisa. Onda ovaj što je organizirao ovu u kontru potpisanu koaliciju kaže: "Znate, nisam ja to tako mislio kako ispada, ja sam to 'vako." I onda vele da će se javiti i ovi iz Europske pučke stranke da kažu 'e ne možete se dico tako igrat', otkud vam DF u toj priči. Stvarno je divna zemlja ova Bosna i Hercegovina!
Kome se ne sviđa, zna gdje su vrata
Onda iz inata predsjednik Republike Srpske iz Palate RS-a izbaci srpskog člana Predsjedništva BiH. I oba potpredsjednika RS-a. Sad će biti upamćen kao 'Mile sam na svijetu'. Možeš kako hoćeš, možeš i dokad hoćeš, ali nećeš gdje hoćeš! Idi u podstanare. Prc! Pomislio bi čovjek da netko ovdje ruši RS, ali onda se sjeti da je taj netko na vlasti pa ti nije jasno kako, otkud?!
Onda kažu, eto kome se ne sviđa kako smo se mi iskoalirali, šta ćemo mu mi. I onda dobar dio nezadovoljnih što se u Bosni i Hercegovini može šta 'ko hoće i kad 'ko hoće, a eto ispade i može dokad hoće, odluči otići.
U Njemačku, recimo. Ili Austriju. Kanadu možda. Ili Švedsku. Tamo postanu uzorni građani, tamo se znaju pravila igre, nemere 'ko s kim i kad hoće i kako hoće, tamo će žentlmani sačekati da se i formira vlast u manjem. Tamo rade od jutra do sutra, po dva posla, po tri neki... Zarade ljudi, hoće državljanstvo, da osjete moralnu zadovoljštinu i priznanje od te nacije koju grade.
No, ne da svaka zemlja dvojna državljanstva. Ima zemalja koje ne daju trojna, recimo, ali avaj, dobar dio bh. državljana već ima neka iz Jugoslavije naslijeđena dvojna državljanstva. I sad se mnogi hoće odreći ovog bh. državljanstva, jer BiH, ovo je divna zemlja, perspektivna, ovdje sve možeš, možeš valjda i otići. E, neće moći! Plati. Šta, molim? Plati pa idi! Kako plati, koliko, ma čega? Deset 'iljadarki, molit ću lijepo. Čega deset? 'Iljadarki, Pantiću. Plati 10000 da ti dopustimo da nas se odrekneš. Ti tamo da radiš, a mi da se ne okoristimo. Pantiću, brzo plaćaj (znam, čitate sa "tj")!
Dakle, u ovoj zemlji se svašta može. Može se skuckati za zime, za režija, može se eskivirati od zakona, radnih obveza, može se jedno pričati, drugo činiti... samo se otići ne može. Stoga, birali ste, gledajte ih! Možeš jedino otići kao Pantić, na oni svijet. Mislim, ni tad nije jeftino, ali barem ti ne plaćaš, nego najbliža rodbina.
