Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Argentina je bila bogata kao SAD. Buenos Aires je nosio nadimak "Pariz Južne Amerike". Godinama kasnije, nije bilo više tako. Što se u međuvremenu dogodilo?
Belle Époque (Lijepo doba) u Argentini, koja je trajala od kraja 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata, bila je razdoblje izuzetnog kulturnog i društvenog procvata. Buenos Aires, glavni grad Argentine, postao je kulturno i umjetničko središte, privlačeći umjetnike, intelektualce i arhitekte iz cijelog svijeta.
Grad je bio domaćin brojnih umjetničkih izložbi, kazališnih predstava i koncerata. Tango, argentinski ples i glazbeni stil, doživio je svoj uspon i postao simbol argentinske kulture. Mnogi književnici, pjesnici i slikari pronašli su inspiraciju u ovom razdoblju.
Tijekom Belle Époque, Buenos Aires se transformirao u modernu metropolu s prepoznatljivom europskom arhitekturom. Građene su raskošne palače, opere, kazališta i luksuzni hoteli inspirirani pariškim i bečkim stilom. Primjeri uključuju Teatro Colón, jedan od najpoznatijih opernih teatara na svijetu, i palaču Palacio Barolo, koja je inspirirana Danteovom "Božanstvenom komedijom".
Ekonomski, Argentina je bila među najbogatijim zemljama svijeta. Izvoz poljoprivrednih proizvoda, posebno govedine i pšenice, donio je ogromne prihode zemlji. Industrijalizacija je također napredovala, a zemlja je privukla veliki broj imigranata, uglavnom iz Europe, koji su doprinijeli razvoju industrije i trgovine.
Društveni život u Buenos Airesu bio je vibrantan i sofisticiran. Kafići, restorani, plesne dvorane i klubovi bili su središta društvenih okupljanja. Aristokracija i bogata srednja klasa uživali su u luksuzu i kulturi, često putujući u Europu i dovodeći europske običaje natrag u Argentinu.
Imigranti iz Španjolske, Italije i Francuske obogatili su Buenos Aires, pretvorivši ga u svjetionik umjetnosti i kulture. Grad je bio pun elegantnih zgrada, a umjetnička je scena cvjetala.
Velika depresija donijela je promjene. Nova politička frakcija dovela je Argentinu pod kolektivističku vladavinu. Vojni udar započeo je zloglasno desetljeće korupcije, izborne prijevare i političke represije. Juan Perón preuzeo je vlast 1946., ali njegove politike nacionalizacije i smanjenja stranog utjecaja dovele su do ekonomske krize. Argentina je tiskala novac kako bi pokrila potrošnju, ali to je rezultiralo hiperinflacijom. Peso je izgubio 70% svoje vrijednosti, a inflacija je dosegla 50% do 1951. godine.
Ekonomske poteškoće potaknule su ciklus državnih udara, korumpirane vlade i siromaštvo. Demokracija se vratila 1983., ali bogatstvo nije. Peronistički socijalizam izdržao je, a Argentina je postala jedna od najteže reguliranih nacija, neprestano tiskajući ili posuđujući novac.
Unatoč problematičnoj povijesti, Argentina je zadržala svoje kulturno bogatstvo. Buenos Aires je ostao arhitektonski dragulj s neoklasičnim čudima i secesijskim zgradama. Primjer je zgrada projektirana prema kozmologiji Danteove "Božanstvene komedije", s podovima koji predstavljaju raj, čistilište i pakao. Zgrada Kavanagh, podignuta 1936., bila je najveća armiranobetonska građevina na svijetu.
Nasljeđe Belle Époque i dalje je vidljivo u današnjem Buenos Airesu kroz njegovu arhitekturu, kulturne ustanove i bogatu kulturnu baštinu. Ovo razdoblje ostavilo je trajni utjecaj na identitet i kulturu Argentine, čineći ga jednim od najznačajnijih razdoblja u povijesti zemlje.
Juan Perón je preuzeo vlast 1946. godine i odmah započeo s brojnim socijalnim reformama usmjerenim na poboljšanje uvjeta za radnike. Perónova politika, poznata kao Peronizam, uključivala je povećanje plaća, skraćenje radnog vremena, plaćeni godišnji odmor, zdravstveno osiguranje i poboljšanje radničkih prava.
Perón je uspostavio bliske odnose sa sindikatima, što je dovelo do povećane moći radničkih organizacija. Sindikati su postali snažan politički faktor, a mnogi radnici su po prvi put osjetili da imaju glas u vladi. Ova podrška radničke klase pomogla je Perónu da konsolidira svoju moć i izgradi široku političku bazu.
Perón je nacionalizirao ključne industrije kao što su željeznice, telekomunikacije, energija i bankarstvo. Njegova vlada također je promovirala industrijalizaciju i težila ekonomskoj neovisnosti od stranih utjecaja. Cilj je bio stvoriti samoodrživu ekonomiju koja bi bila manje ovisna o izvozu poljoprivrednih proizvoda.
Perón je koristio propagandu za promoviranje svojih ideja i izgradnju kulta ličnosti. Njegova supruga, Evita Perón, igrala je ključnu ulogu u ovome, postavši ikona među radnicima i siromašnima. Njena karizma i predanost radu za dobrobit siromašnih dodatno su učvrstile podršku Perónu među najranjivijim slojevima društva.
Iako su mnogi radnici i siromašni podržavali Perónove reforme, on je također imao mnogo protivnika. Industrijalci, zemljoposjednici i dijelovi srednje klase često su se protivili njegovim politikama zbog nacionalizacije i državne kontrole nad ekonomijom. Politička opozicija bila je žestoko potisnuta, a mnogi protivnici su završili u zatvoru ili su bili prisiljeni otići u egzil.
Za mnoge radnike i siromašne, životni standard se poboljšao tijekom prvih godina Perónove vladavine. Međutim, dugoročno gledano, Perónove ekonomske politike dovele su do inflacije i ekonomskih problema. Nacionalizacija i povećana državna potrošnja doveli su do financijske nestabilnosti, a do kraja Perónove vladavine zemlja je bila suočena s ozbiljnim ekonomskim izazovima.
Perónova vladavina bila je obilježena političkim sukobima i represijom. Njegova vlada koristila je autoritarne metode za održavanje kontrole, uključujući cenzuru medija, suzbijanje političke opozicije i korištenje sile protiv protivnika.
