Vjerovali ili ne, na polovici druge decenije trećeg milenija još se u južnom dijelu Hercegovine mogu naći naselja bez električne energije.
Taj presedan je Previš u neumskom zaleđu. U Previš se iz dva kilometra udaljenog Hutova nije lako popeti, međutim onaj tko se na to odluči neće zažaliti, jer uz zanimljiv okoliš može mu se posrećiti da uz jedinog stalnog sretne i kojeg od povremenih stanovnika, piše Večernji list.
Ako se poklope zvijezde potekne priča: ''Tu je stalno samo jedan čovjek – Mate. Ima ovce a mi ostali smo vikendaši. Radimo zemlju, krumpir, duhan, grah…sve. Polako obnavljamo kuće, pet-šest do sada. Ovu pločaru nije trebalo ni obnavljati'', priča Marko Previšić na kojeg smo u predvečerju naletili u pustom Previšu.
Zatim pokazujući na pločaru važno dodaje: ''Iz nje su svi Previšići u BiH, Hrvatskoj, cijelom svijetu''.
''Što će bager u Previšu'', krećemo s propitivanjem.
''Rade repetitor za mobitele. Dovest će struju iz Međugorja, to im je u planu, bar su tako rekli. Dobro je neka se nešto radi, neka se nešto događa. Imamo i jednu veliku lokvu, malo se obrušila, išli smo načelniku obećao je pomoći za čišćenje. Do nje ima put, kada su bageri tu, sada ćemo ga nasuti i lokvu podizati'', dobivamo odgovor od Večernjakovog sugovornika Marka.
Pitamo dalje: ''Previš se budi?''
''Budi je, ha ha ha, nije to nitko očekivao. Ja sam otišao 1968. godine. Ajde, do rata bilo je četiri pet kuća, a od rata samo Mate. Ima i on kuću u Čapljini, ali mirovina mala, 320 KM, pa se vratio, čuva ovce''.
Ima li vukova, nastavljamo s propitivanjem. ''Nema, nisam čuo, zadnjih pet godina povremeno je bivalo'', ističe Marko.
Pitamo dalje što kažu ljudi na to da će doći struja, hoće li ih se još vratiti.
''Ima ih dosta što se misle vratiti, za sada smo nas šestorica obnovili kuće, to je skoro pola sela. Previš nije nikada imao više od 14 kuća. Bit će ih koji će se vratiti. Ja i sada prenoćim povremeno, imam agregat i plinsku lampu.
Ako je nešto na televiziji upalim agregat, ako nema upalim lampu, jeftinija. Vazda je ovdje dvoje troje ljudi, žena još nema, ja dođem povremeno, piše Večernji list.
Ljepše je ovdje nego u Metkoviću. Dole na četiri metra iznad mora ne možeš ostati od sparine i komaraca, a ovdje ti trebaju dvije deke. Pe'sto-šesto metara nadmorske visine…'', kazuje naš sugovornik.
Stigao i put, pitamo dalje.
''Je, počeli nešto poslije rata,pa 2008. godine širili, dio asfaltirali, kasnije nam općina dala beton, jedan dio u betonirali. Morali smo, velika strmina, da voda ne odnese. Ako se ljudi vrate trebat će još širiti da mogu autobusi, ha ha ha…'', zaključuje Marko.
Marko je mirovinu zaradio na željeznici koja je nekada bila žila kucavica toga kraja. Sedam godina ustajao u tri ujutro, putovao vlakom na posao u Ploče, vraćao se u ponoć, a onda se nakon ženidbe skrasio u Metkoviću. Zadnjih godina krenula je druga priča…
