Rezultati po autoru: Josip MLAKIĆ

Među Hrvatima i Bošnjacima zavladat će "bratstvo" tek kada netko u Sarajevu imenuje jednu ulicu "Ulicom žrtava grabovičkog genocida".

Kao mladić se priključio vladajućoj Čehoslovačkoj komunističkoj partiji, ali je 1950. isključen iz patije zbog "antipartijske aktivnosti".

Istovremeno su iz svojih plastičnih pušaka zapucali i smušeni i nezainteresirani birokrati iz Europske Unije, i to u istu metu: u kartonsku maketu Milorada Dodika.

O kakvoj se instituciji radi na najbolji način pokazuje jedna odluka tog Suda s konca devedesetih, kada je "neustavnim" proglašen izraz županija.

Ovo je zapravo najbolji pokazatelj u kakvom društvu živimo, u društvu u kojem je licemjerje postalo opće prihvaćena kategorija, u kojoj desnica u svakom trenutku mora znati što joj radi ljevica, jer bi u suprotnom ostala "paralizirana".

Za bosanskohercegovačku društvenu patologiju mnogo veću krivicu snose one kojima nije "suđeno jesti hleb u zatvoru" od ljudi poput Kordića i Mahmuljina.

Jesmo li u međuvremenu, a da toga nismo bili ni svjesni, pretvoreni u neku vrstu europske Nigerije u kojoj svatko može raditi što ga je volja?

"Genijalno", reče Željo, nakon što je Miki završio i došao do njega. "Tvoje riječi će ući u anale diplomatskog govora. Već zamišljam Milu kako otpuhuje ko sipljivo goveče."

Čudi me da generalica McGaha, ganuta Krištinim riječima, nije zapjevala onu: "Kad se sjetim, suza krene..."

Ne bih o odgoju, jer roditelji najčešće nisu krivi za ono u što im se djeca pretvore u odrasloj dobi, ali bi se o Glumčevoj etici ili "etici" itekako dalo razgovarati…

Ime Zahara Prilepina poprilično je dobro poznato u Bosni i Hercegovini. Ovom piscu je prije nekoliko godina zabranjen ulazak u zemlju, gdje je trebao sudjelovati na književnoj manifestaciji

Ne treba smetnuti s uma da je i Kosta K., trinaestogodišnji ubojica, žrtva društva u kojemu je rođen i odrastao. Da on zapravo pripada generaciji izgubljene "Panove djece"…

"Otac" je, što je meni osobno najdragocjeniji segment ove knjige, i priča o tome koliko netko, poput Oca Glorije Lujanović, može biti velik i dostojanstven u svom porazu, jer je ova knjiga ponajprije amblematska priča o "poraženim očevima" ...

Dva su, čini mi se, razloga kojima je moguće objasniti Dodikovu radikalnu retoriku.

Nije Milorad Dodik toliko vješt i inteligentan političar, što bi se dalo zaključiti iz njegovih izbornih rezultata, koliko je njegova oporba slaba i raspamećena, što se na najbolji način vidi i iz ovog primjera.

Crnogorski izbori neće biti toliko upamćeni po pobjedi Jakova Milatovića, već po porazu Mila Đukanovića, čovjeka za čije trodesetljetne autoritarne vladavine, kako tvrde neki crnogorski politički komentatori, nije izgrađena nijedna bolnica...

Gradimir Gojer svojim pismom pročitanim na skupu neodoljivo podsjeća na pomalo zaboravljenog Mihalja Kertesa, jednog od poznatijih aktera jugoslavenske drame iz devedesetih.

Ako nekoga na Baščaršiji, ili na Federalnoj televiziji, nazovete uzepeovcem, ustašom ili četnikom, neće vam se dogoditi apsolutno ništa. Možete, čak, u očima drugih samo postati veći "patriot".

U principu, od Elmedina Konakovića nismo više ni očekivali. Već sam jednom ranije napisao da se radi o nadograđenoj, pametnijoj i elokventnijoj verziji Bakira Izetbegovića, i ništa više...

Kavazovićeve izjave čak je i oprezni i mucavi Hrvatski narodni sabor proglasio ratno-huškačkim, zatraživši od međunarodne zajednice, po uzoru na vladajuću bošnjačku politiku, da ih osudi…

Otužni ceremonijal koji je povodom Dana nezavisnosti ove godine održan u sarajevskoj Vijećnici izgledao je, barem iz nečije tuđe, "nepatriotske perspektive", kao neka urnebesna montipajtonovska groteska...

Zanimljivo je primijetiti kako SNSD Milorada Dodika, koji je također "stranka jednog lica", ali i nešto više od toga, nikada nije "promovirao" neko novo, mlađe lice.

Javne televizije su danas najbolji indikator sumraka medija u suvremenom svijetu.