Rezultati po autoru: Berislav JURIČ

Ispljunu bezvezarije u javnost, potapšu omiljene medije i skriju se iza grma u kojem ne leži nikakav zec nego providni pokušaj da se u svom ovoj jadu odglumi nekakva bitnost.

Ponovno su skočile cijene i život je opet skuplji. Jeftinom narodu to ništa ne znači.

Ne možemo si izbiti iz krvi koje smo se naprolijevali da slobodu za loše držimo u svojim granicama kao da je najveće dobro.

Istodobno ne tangira nas puno vijest da je dijete ubilo svoje dijete. Stižu nam stvari na naplatu. Društvo koje zanemaruje samo sebe, samo sebe će i uništiti. Mi to oboje jesmo.

Naslušali smo se propovijedi i načitali citata iz svetih knjiga u kojima se redovito čuje kako trebamo biti na strani onih najslabijih, a onda se nijemo i pokunjeno redovito stavimo na najgoru stranu.

Opet tko ne skače mrzi Bosnu. Kao da je ovo zemlja skakavaca ne jazavaca.

Ne vidimo krv, iako gazimo u nju, ne vidimo smeće iako ga jedemo i bacamo sebi pod prozore, ne vidimo da nam naše uzdanice cijene neke druge vrijednosti i gube kičmu…

Novinari su prosvjedovali jer ne žele da ih se tuče. Mislim da su se kasno sjetili spašavati profesiju koja je nadmašila i prvi zanat na svijetu.

Nećete pročitati da su nekakvi veliki dječaci s maskama upali u središnjicu stranke, neki od domova, parlamenata, skupština, bezbroj vlada ili u urede troglave nemani…

Licemjerne stranke reagiraju na upošljavanje osuđenog za razne zločine u javno poduzeće. Kao da su njihovi redovi čisti i njihova poduzeća.

Teško je prešutjeti da gradu koji lovi tako visoko podignutu ljestvicu ne ide nikako premošćivanje svih drugih problema.

Bakir Izetbegović govori kako što prije treba krenuti s dogovorom, iako je dobro zapraprio novu čorbu i postavio nove bedeme za dogovaranje.

Oni koji misle da se životni prostor krije samo u renoviranim kvadratima nastavljaju orgijati s otpadom pa ga bacaju jednako neodgovorno kako se neodgovorno vlada ovim gradom.

Rudari su nakon dva dana štrajka izašli iz jame. A mi svi moramo propasti u zemlju. Najcrnju.

Trebali su oni koji obitelj kuju u zvijezde, a žmire na sve raspade koji grizu obitelji, galamiti za bolje obrazovanje svoje djece a ne šutke klimati i gledati kako im se djeca pretvaraju u klimače gore od njih.

Sa šutnjom se guta i vijest da je samo u mjesec dana potrošačka košarica poskupjela za 317 KM. Za život četveročlanoj obitelji potrebno je 2.370 KM. Toliko novca nemate. Imate li život?

Zakon o krivičnom postupku propisuje da nitko nema pravo tražiti od građana podatke o osuđivanosti, a tvrde i u Agencije za zaštitu osobnih podataka.

Sjetit ćemo se Komšićeve kratke nogavice pred Europom, papira od pet rečenica koji je predstavljen kao najveći europski porez hrvatske politike u BiH…

Zbilja nije teško pomisliti kako bi druga i treća strana prošle u počasnoj javnosti da su učinile tako nešto zapovjedniku stranih, krvavih ratnika iz svojih nerednih redova.

Fotelja, to najsanjanije mjesto u zemlji i izraz za jedini spas i put do lagodnog života, nevjerojatno mijenja ljude i odvaja ih od stvarnosti do te mjere da oni koji zasjednu kao da žive u drugim svjetovima.

Mostar je oprao ulice. Njih pet odabranih. Ostale, kuda ne prolaze gospoda što donose odluke, neka se ljepkaju i smrduckaju.

Možda kao nitko trpe građani ove zemlje, konstitutivni narodi, kojima će se izgleda brisati konstitutivnost, manjine i svi oni što su zaglavili u trokutastom cirkusu.

Ozbiljne životne probleme opet je istopila vrućina pa se umjesto jadikovki nad stvarnim izgaranjima naslušavamo temperaturnih rekorada.