Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Naviknuo sam da ljudi ne kuže što je to država, naviknuo sam da ne kuže kako su samo oni kovači svoje sreće, pa i države kao takve. Ali, uvijek me iznova iznenade.

Ne može se skriti kako se u Mostar slijevaju rijeke turista. Kakvi smo da smo, zanimljivi smo im. Pitam se, možemo li biti još zanimljiviji, još bolji, još profesionalniji, sami sebi moćniji i ljepši?

Oh, mladosti. Nekad si s njima mogao danima. A danas, bez da previše zineš, oni izgore do podne, u najboljem slučaju ne dočekaju noć.

Ne trebate biti vjernik da u ovom gradu naiđete na razlog da kažete – To samo Bog zna. I nitko drugi.

Od stotinu problema koji nas okružuju mi smo našli jedan zajednički nazivnik – vrućinu usred ljeta. I čudimo se u prolazu jedni drugima, kao da je ćelopek tek jučer ušao u naše živote.

Svaki uspjeh u ovoj zemlji svjetski je fenomen, jer se po pravilu događa unatoč i usprkos, a nimalo zahvaljujući široj društvenoj zajednici. Pogotovo političarima.

Može li Mostar ikada više biti grad sa jasnom linijom rasta i razvoja? Ili ćemo tek životariti u nadi da će nas, umjesto nekakve industrije, izvući nekakav turizam?

Jednom rekoh kako naši ljudi ne bi prepoznali sreću sve da im je na nos natrljaju. I dalje ostajem kod te tvrdnje, pa čak dodajem i nekoliko primjera čiste sreće kakvu svi možete osjetiti ovih dana.

Kad začepi odvod u kući svi skočimo hitno dozvati rješenje problema. Koliko treba da začepljeni odvod prometa u gradu konačno dozove majstore?

Svake godine se ovdje roditelji spremaju za upis djece u vrtić kao da se spremaju za rat. U punoj spremi i opremi zauzimaju položaje i kreću u borbu da im potomci ne ostanu ispod linije. Dokle?

Kako je moguće da se nitko još nije sjetio da posadi drvorede uz onu novu cestu Vrh Avenije – Zalik? To idealno mjesto za šetnju i trčanje pretvara se svake godine u paklenu pustinju kojom možeš smo ujutro i kasno pred noć.

Svi se mi volimo razbacivati kolektivnim zanosom, kolektivnim osjećajima i kolektivnom krivnjom. No, kada se bahati vozači pretvore u ubojice, kolektivnu krivicu okačite mačku o rep!

To što danas klinci u snovima žele postati najtraženiji influenceri,youtuberi i tik – tokeri najmanje je njihova krivnja. No, zašto uopće spominjati bilo kakvu krivnju u vezi s tim?

Je li konačno došlo vrijeme da brendiramo taj naš život pod kapom Zrinjskog i kapom Veleža?  Taj život, u najmanju ruku, s dvije kape na jednoj glavi. Činjenično stvarnije od pokušaja da se jedna kapa navuče na dvije glave.

Ne tako davno bilo je nezamislivo, ali ono što se obično ovdje kod nas, zdravo za gotovo, smatralo osnovnim ljudskim pravom, za koji dan trebalo bi zakonski postati nepoželjna strana ljudskih navika.

U kakvom to svijetu živimo? Mislim da sam jučer to pročitao barem stotinu puta. Pitanje koje se svaki put pojavi u trenucima kada nemamo adekvatan odgovor.

Tek poneki lik ovih dana sjetit će se, i to samo ako bude kiša na praznik, kako je Prvi maj nastao iz klasne borbe za radnička prava. I većina će ga odmah pomnožiti s nulom, odmahnuti rukom i reći – stari, ne smaraj, svega ti!

Gledam ovih dana kako nestaje zgrada nekadašnje separacije. Zadnji je to čin nestanka iz vidokruga svagdanjeg onoga što smo znali i pisali velikim slovom – Rudnik. Mostarski Rudnik.

Divim se ljudima koji uspiju otići i za sobom zauvijek ostave potrebu da se ikada vrate. Odu i ostave i ljude i korijene i predjele. I selo i običaje. Ako takvih uopće ima, ima ih na prste jedne ruke.

Balašević je svojevremeno pjevao o raspadajućoj državi "fasada drži, a temelji klize". Kod nas u Mostaru ni fasade ne drže, a zamisli kakvi su nam tek temelji!

Kao da gledam scenu kad bolesnik leži na krevetu, na ekranu amplituda otkucaja srca prelazi u ravnu liniju. Čuje se iritirajuće pištanje, ali ovaj put nitko ni da mrdne nešto učiniti.

U društvu u kojem je, očito, tvrdoća prevelika, a čvrstoće nema ni za lijeka, točno sada znam kako se onaj dan osjećao stari, umorni profesor Berković

Nije u tom dijelu grada samo jedan devastirani spomenik. Prostr'o se pod njim još jedan, neslužbeni, ali svakako spomenik jednom drugom boljem sutra, koje je također negdje uteklo.