Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Kad začepi odvod u kući svi skočimo hitno dozvati rješenje problema. Koliko treba da začepljeni odvod prometa u gradu konačno dozove majstore?

Svake godine se ovdje roditelji spremaju za upis djece u vrtić kao da se spremaju za rat. U punoj spremi i opremi zauzimaju položaje i kreću u borbu da im potomci ne ostanu ispod linije. Dokle?

Kako je moguće da se nitko još nije sjetio da posadi drvorede uz onu novu cestu Vrh Avenije – Zalik? To idealno mjesto za šetnju i trčanje pretvara se svake godine u paklenu pustinju kojom možeš smo ujutro i kasno pred noć.

Svi se mi volimo razbacivati kolektivnim zanosom, kolektivnim osjećajima i kolektivnom krivnjom. No, kada se bahati vozači pretvore u ubojice, kolektivnu krivicu okačite mačku o rep!

To što danas klinci u snovima žele postati najtraženiji influenceri,youtuberi i tik – tokeri najmanje je njihova krivnja. No, zašto uopće spominjati bilo kakvu krivnju u vezi s tim?

Je li konačno došlo vrijeme da brendiramo taj naš život pod kapom Zrinjskog i kapom Veleža?  Taj život, u najmanju ruku, s dvije kape na jednoj glavi. Činjenično stvarnije od pokušaja da se jedna kapa navuče na dvije glave.

Ne tako davno bilo je nezamislivo, ali ono što se obično ovdje kod nas, zdravo za gotovo, smatralo osnovnim ljudskim pravom, za koji dan trebalo bi zakonski postati nepoželjna strana ljudskih navika.

U kakvom to svijetu živimo? Mislim da sam jučer to pročitao barem stotinu puta. Pitanje koje se svaki put pojavi u trenucima kada nemamo adekvatan odgovor.

Tek poneki lik ovih dana sjetit će se, i to samo ako bude kiša na praznik, kako je Prvi maj nastao iz klasne borbe za radnička prava. I većina će ga odmah pomnožiti s nulom, odmahnuti rukom i reći – stari, ne smaraj, svega ti!

Gledam ovih dana kako nestaje zgrada nekadašnje separacije. Zadnji je to čin nestanka iz vidokruga svagdanjeg onoga što smo znali i pisali velikim slovom – Rudnik. Mostarski Rudnik.

Divim se ljudima koji uspiju otići i za sobom zauvijek ostave potrebu da se ikada vrate. Odu i ostave i ljude i korijene i predjele. I selo i običaje. Ako takvih uopće ima, ima ih na prste jedne ruke.

Balašević je svojevremeno pjevao o raspadajućoj državi "fasada drži, a temelji klize". Kod nas u Mostaru ni fasade ne drže, a zamisli kakvi su nam tek temelji!

Kao da gledam scenu kad bolesnik leži na krevetu, na ekranu amplituda otkucaja srca prelazi u ravnu liniju. Čuje se iritirajuće pištanje, ali ovaj put nitko ni da mrdne nešto učiniti.

U društvu u kojem je, očito, tvrdoća prevelika, a čvrstoće nema ni za lijeka, točno sada znam kako se onaj dan osjećao stari, umorni profesor Berković

Nije u tom dijelu grada samo jedan devastirani spomenik. Prostr'o se pod njim još jedan, neslužbeni, ali svakako spomenik jednom drugom boljem sutra, koje je također negdje uteklo.

Sve što nam se događa danas, to nije palo s Marsa. Nije nam to netko donio, sve je već postojalo, samo je iskoristilo zgodan trenutak da se iskaže u svojoj punoj veličini.

Jedan dan je rođendan, ali preostalih dana u godini je 364 puta više. I okrutni su prema sinoć izrečenim željama i srcu milim nadanjima.

Bilo gdje na svijetu imate ljude koji ne prave razlike i ne poznaju granice. Ali svejedno ograde dvorište. Svoj ti pos'o…

Nadam se i želim vjerovati da nikad, ama baš nikad, ovdje nećemo doživjeti dovoljno jak zemljotres koji će na kušnju dovesti remek djela nekih naših neimara

Razlika između nas ovdje i njih vani je što oni ne gube ni kad se čini da daju previše, a mi gubimo i kad naizgled ne dajemo ništa, čak i kad uzimamo.

Prokleta mogućnost izbora mora da postoji, pjevao je davno Džoni. I dalje vjerujem da postoji, iako ovdje uglavnom caruju bajke kojima odrasli uspavljuju ono malo preostalog ponosa u sebi.

Brzo utažiti glad nije grijeh. Cilj opravdava sredstvo. No, problem je kad je cilj previsok, a glad neutaživa.

Jedina prava mostarska basna je ona da su bili vuk i magarac. I, uglavnom, nešto k'o radili, ali ništa nisu uradili. Negdje k'o krenuli, ali do nigdje nisu stigli. I na kraju izjeo vuk kenjca.