Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Balašević je svojevremeno pjevao o raspadajućoj državi "fasada drži, a temelji klize". Kod nas u Mostaru ni fasade ne drže, a zamisli kakvi su nam tek temelji!

Kao da gledam scenu kad bolesnik leži na krevetu, na ekranu amplituda otkucaja srca prelazi u ravnu liniju. Čuje se iritirajuće pištanje, ali ovaj put nitko ni da mrdne nešto učiniti.

U društvu u kojem je, očito, tvrdoća prevelika, a čvrstoće nema ni za lijeka, točno sada znam kako se onaj dan osjećao stari, umorni profesor Berković

Nije u tom dijelu grada samo jedan devastirani spomenik. Prostr'o se pod njim još jedan, neslužbeni, ali svakako spomenik jednom drugom boljem sutra, koje je također negdje uteklo.

Sve što nam se događa danas, to nije palo s Marsa. Nije nam to netko donio, sve je već postojalo, samo je iskoristilo zgodan trenutak da se iskaže u svojoj punoj veličini.

Jedan dan je rođendan, ali preostalih dana u godini je 364 puta više. I okrutni su prema sinoć izrečenim željama i srcu milim nadanjima.

Bilo gdje na svijetu imate ljude koji ne prave razlike i ne poznaju granice. Ali svejedno ograde dvorište. Svoj ti pos'o…

Nadam se i želim vjerovati da nikad, ama baš nikad, ovdje nećemo doživjeti dovoljno jak zemljotres koji će na kušnju dovesti remek djela nekih naših neimara

Razlika između nas ovdje i njih vani je što oni ne gube ni kad se čini da daju previše, a mi gubimo i kad naizgled ne dajemo ništa, čak i kad uzimamo.

Prokleta mogućnost izbora mora da postoji, pjevao je davno Džoni. I dalje vjerujem da postoji, iako ovdje uglavnom caruju bajke kojima odrasli uspavljuju ono malo preostalog ponosa u sebi.

Brzo utažiti glad nije grijeh. Cilj opravdava sredstvo. No, problem je kad je cilj previsok, a glad neutaživa.

Jedina prava mostarska basna je ona da su bili vuk i magarac. I, uglavnom, nešto k'o radili, ali ništa nisu uradili. Negdje k'o krenuli, ali do nigdje nisu stigli. I na kraju izjeo vuk kenjca.

Kad čovjek napusti scenu razočaran nakon par rundi, onda je do njih, ali ako to učini nakon više od deset rundi, onda je definitivno do njega.

Gledajući sve ovo oko eura u Hrvatskoj, pitam se zašto Bosna i Hercegovina čeka? Kome mi više glumimo s konvertibilnom markom? Zašto ne uvedemo i mi taj euro? Nećemo? Ne znamo? Ne da nam se? Ili se, možda, nas kandidate ništa i ne pita?

Zbilja ne znam nikoga tko je na Novu godinu prestao pušiti ili tko je za Novu postao bolji čovjek. To se događa nekim drugim danima u godini, kad je čovjek trjezniji i savjesniji.

Na neku foru još uvijek toliko vjerujemo u tu rečenicu iz naslova, da se i sami često zateknemo kako smo je upravo izgovorili.

Finale zadnjeg Svjetskog prvenstva, već u ranoj fazi primjene VAR tehnologije, izazvalo nam je dileme – čemu, ili bolje reći kome, zapravo, služi ta nova tehnologija?

Mostar me u zadnje vrijeme, priznajem, oduševljava. Čime? Nevjerojatno lijenim reagiranjem na žestoke podražaje! Mostar kao flegma grad, cool city? Nevjerojatno, ali da!

Kad ti nogometni fan u kući kaže kako je nogomet život, ponekad i više od toga, i kako je red da se skloniš ispred televizora, nemoj ga odmah prerezati popola onim pogledom. Ima tu i nešto istine. I više nego se misli.

Možete mi ga probati smučiti. Možete ga i bojkotirati, ili, kao i svaki put, izraziti gađenje spektaklom u kojem se ganja napuhani mjehur. Uzaludan vam je trud, a reći ću vam i zašto.

U zadnje vrijeme sam nekako sklon stvari gledati isključivo sa svjetlije strane. Čak i mali tračak svjetlosti, mali znak da postoji neko svjetlo u mraku, dovoljno mi je da kažem da je nešto ipak OK.

Ponekad se najkompliciranije stvari mogu objasniti na najjednostavniji način. No, to ne znači kako će najbolje rješenje svima biti i najidealnije.

Suštinski, Mercedes ne prestaje biti Mercedes ako mu skineš oznake. Niti će Fićo postati Mercedes ako mu na nos turiš Mercedesovu zvijezdu. Kod nas tako navalilo na simbole, a suština hrđava i masna.