Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Kad bi želje zbilja imale moć, Svijet bi bio, kažu, ljepše mjesto. No, želje nisu samo lijepe novogodišnje, ima i onih kroz godinu, manje lijepih.

Postoje Azija, Mala Azija, Euroazija…a postoji i kurtoazija. Čak ni vrhunci kurtoazije ne mogu dobaviti najviše mogućnosti poruke da se misli pozitivno!

Je li vam se dogodilo da ste ikada čuli da se netko ovdje prepao tog slavnog dolaska AI-ja?  Je li vas ikada netko povukao za rukav i pitao – a što ćemo sutra?

Život, kaže jedna reklama, čine male stvari. Time vas pozivaju da njegujete jutarnji ritual uz njihov proizvod. Ovo je priča o ritualu koji skoro da izumire, k'o drevno žrtvovanje Bogu Sunca.

Ako je škola temelj društva, bojim se kako su temelji odavno pustili vlagu, beton se rasipa, a armatura prohrđala.  Za sve ostalo tu je mastercard.

Ne treba biti posebno oštrovidan pa ne skužiti kako živimo zadnje trenutke klasične slobode kretanja, kao krune čovjekovog napretka kroz dvadeseto stoljeće.

Čovjek često u porazima u svakodnevnom životu zaboravi na svoju najveću pobjedu. Onu zbog kojeg bi se svaki životni poraz trebao činiti manjim, beznačajnijim i smiješnim. Pogotovo, ako je iznuđen.

Urbani način života podrazumijeva javni prijevoz. Gledajući po gužvi u rijetkim autobusima, mi smo u kamenom dobu. Na tvrdoj stini budućnost pišemo.

Nije lako Donaldu Trumpu. Još mu se otkucaji srca od ushićenja nisu vratili u normalu, još nije pošteno ni sjeo da malo dahne dušom, a odavde ga zasulo čestitkama. Valja to sad pročitati.

Otkad je svijeta i vijeka postoje najmanje dvije verzije, dva viđenja istog događaja. Zato su ljudi nekad davno i izmislili suce.

Zaboravismo izbore kao da ih nije ni bilo. Tu i tamo naiđeš na zaostali, naravno, nesklonjeni plakat, pa ne znaš bi li se prvo nasmijao, ili je bolje zaplakat'?

Žrtve će jedino ispravno oplakati društvo koje će iz njihovog stradanja izvući pouke. Da se, recimo, prestanemo nemilosrdno igrati s prirodom i plesati na ivici žileta. No, znam ja nas…

Kad se sve sabere i oduzme, neobično mirno skončat će ova kampanja za mostarske lokalne izbore. Suprotno očekivanjima, a i željama nekih, Mostar se možda i umorio od očekivanja drukčijeg i prihvatio sebe kakav već jest.

I UEFA bi nam pozavidjela kako smo posložili kvalifikacije na izborima u gradu i kako će sve prštati od spektakla u velikom finalu, kojem datum, dakako, još nije određen.

Ovim putem najsrdačnije se zahvaljujem svom imenjaku, Borisu, ili onome tko mu je planirao put, što nije navratio u ove naše krajeve.

Najgora rabota je kad misliš da radiš za sebe, a zapravo radiš za drugoga. Najgori osjećaj je kad misliš da si im ga šuknuo, a zapravo si ga sam sebi.

Što više prolazi vrijeme, sve sam nekako više uvjeren kako je dostojanstveno ostarjeti prava umjetnost. Možda i najveći izazov od svih izazova za svakog pojedinca.

I dalje ne znam je li činjenica da policiju rijetko viđam i čujem stvar za pohvaliti se ili stvar za žestoko zabrinuti se.

U Mostaru često ljudi odu na neke događaje da bi podržali stvar. Možda ih neki konkretan događaj baš toliko i ne zanima, ali dođu čisto da se malim brojem okupljenih ne sramotimo pred svijetom.  

Da je ljubav prema domovini, djedovini i rodnoj grudi ovdje barem deseti dio od deklarirane na društvenim mrežama, flota kanadera ne bi nam ni trebala, jer požara ne bi ni bilo. Ali bi ih imali, jer odgovorna društva ništa ne prepuštaju slučaju.

Danas je na konju onaj koji još uvijek ima svog majstora. Ili je, još bolje, nekim čudom sam svoj majstor. Svi drugi su propali k'o žeton na društvenoj ljestvici i žive u strahu od kvara i nemiru od renoviranja i gradnje.

U pjesmi glavni junak kuje konja po mjesecu. U stvarnosti, reklo bi se da sedla mrtvog konja. A majka, klela ne klela, njezino je prošlo.

Za promjenu bih volio vidjeti kako izgleda taj dijalog u Mostaru. Vazda ga najavljuju, a ja čujem samo monologe.