Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Kako korektor neodgovornih i bahatih može biti masa koja se također, samo u svom domenu, ponaša neodgovorno, svojeglavo i bahato?

Prije točno sto godina jedan čovjek je odlučio napustiti svoj kraj i otići u stranu zemlju. Točno sto godina kasnije njegov potomak u toj zemlji piše nešto što bi vas moglo zanimati…

Ustanem neku noć, probudilo me jako svjetlo iz kupatila, a nije žarulja od stotinu watta, nego nešto jače, pulsirajuće. Odgurnem pažljivo već odškrinuta vrata – kad tamo – Duh Daytona! I što drugo radi, nego sere…

Tamo  neki predsjednici, u tamo nekim razvijenim zemljama na posao dolaze javnim prijevozom ili biciklom, kanadski premijer uredno čeka vlak, austrijski leti ekonomskom klasom i bez osiguranja, jednom riječju – fuj!

Europa obilježila stogodišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Čak i Njemačka se nekako uspjela ugurati među pobjednike, a ovdje se još uvijek ne zna službeno jesmo li mi taj rat dobili ili izgubili.

Doći će brzo i to vrijeme, bacit ćete sjetno misli u daleku Irsku ili Njemačku, tamo gdje su vaši ljudi, oni s kojima ste sve mogli, ali s kojima niste znali.

Ovih dana opet je aktualna dilema – po kojem popisu ćemo popunjavati Dom naroda Federacije, po onom davnom iz 1991., ili po onom slavnom iz 2013.? Oba popisa su, relevantni k'o probušena cipela na pljusku i otkrivaju sav jad i bijedu naše zemlje

Bijem emocije k'o policija migrante na Izačiću, sve se praši dok ih vraćam nazad,  a snagu pendreku daje stid od sramote – i ta vražja misao -  kome sam, jebote, ja to vjerovao, što sam mislio -  i koji mi je k…c bio?

Patnja Bill Murraya trajala je sat i 41 minutu. Naša patnja traje skoro pa beskrajnih 28 godina. Bez neke velike nade da će svanuti novi, drugačiji dan.

Gašenje proizvodnje reinkarnirane Volkswagen Bube dokaz je kako niti najbolje pretpostavke ne moraju uvijek rezultirati odličnim krajnjim rezultatom. Kao što znamo, pretpostavka je majka svih zajeba…

Sjećate se već tog svetog ranog matematičkog trojstva - unija skupova, razlika skupova, presjek skupova.

Frank Zappa je zborio - lijenost je najveći grijeh, nemate opravdanja za ignoriranje vlastitog izbora!

Znao sam da će mi kad - tad taj Krležin Povratak Filipa Latinovicza zakucati na vrata. Filip je uzeo šteku u ruku, a ja puno godina kasnije zalutao u ulicu svog djetinjstva. I tu krenu ova priča...

Općenito je poražavajuće za jednu zemlju, njene narode, njene građane, njene Ostale, njene preostale i one malo zaostale, da su glavne predizborne teme i slogani namješteni na nivo trećeg razreda osnovne škole.

Sloboda odabira nam je jako teško pala na stomak i udarila kiselina u glavu – naša sjećanja samo su klonovi istih kolektivnih fraza koje se ponavljaju godinama.  Tek tu i tamo pojavi se neki novi hit da razbije čamotinju – recimo jogurt!

Prost račun je uvijek govorio da se djeca školuju za mjesta kojih neće biti, da imamo tisuće diplomiranih ekonomista koje ni japansko gospodarstvo ne bi moglo udomiti, a broj pravnika u zemlji nepravde da ne spominjem! I? Netko je nečim iznenađen?

Kad je ono neki dan pao vijadukt u Đenovi, prvo mi je pao na pamet moj profesor Zvonko Mišetić. S razlogom. Sudbina je htjela da mu tek koji dan poslije pišem nešto kao nekrolog. Opet s razlogom.

Ulazimo u zadnji tjedan kolovoza, mjesec dana ostalo je do izbora, a gigantskih infrastrukturnih projekata ni na vidiku ni s jedne strane. Nešto, stvarno, nije u redu...

Poznajem neke što se stalno furaju kuhati po uzoru na one chefove s TV-a. I na kraju balade opet im sve završi na provjerenom – grah, sarma, japrak, biža, mohuna…

Ovih dana nema tko ne brine za ovaj narod i ovu zemlju. I onda dođeš na Doljane, u koloni baš k'o na razmjenu zarobljenika. Žedan i ljut, čekajući da se ukaže bijeli kontejner, shvatiš kolika je to zapravo briga.

Pustite priče, govore i pamflete, osvrnite se oko sebe i svi odgovori doći će sami. Sve što treba znati tuda je oko nas, samo treba znati gledati.

Zna se tko štanca i dijeli Pečate, a tko štanca i dijeli Mimare mira. Zna se i ono što se k'o fol ne zna.

Kulminacija Mundijala donijela je, nažalost, kulminaciju i u BiH, zemlji koja očito može egzistirati samo ako se oko nje i u njoj hoda na prstima, ovdje i najmanji zvuk i pokret brzo odjekne k'o bomba. Osim glasne glazbe koja smiruje i pomiruje.