Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

I kao u talijanskom loptanju u minulim vremenima, sve je ovdje kod nas dopušteno, faulira se grubo, faulira se hinjski, pred očima arbitara skupljaju se prsti na rukama i s nevinim izrazom na licu govori„Che cosa?“

Zašto ste se smijali na slikama? Pa zato jer je slikanje bilo doživljaj, nije svatko imao kameru na mobitelu, nije zapravo nitko niti imao mobitel.

Milijun po milijun. I šupljiranje & demagogija kao celofan.

Činjenica je da je (samo)ukidanjem komentara na portalu, makar su neki tvrdili da će biti suprotno, a ovaj medij tom odlukom propasti kao Titanik, nivo kontaminacije u ovom malom dijelu interneta smanjen na osjetno nisku razinu.

Problem je ipak taj što su mnogi ferali u međuvremenu zgasli, mnoge se lučonoše pretvorile u sivu masu, ljudi puni duha izdušili u ordinarni proljev, a aktivisti u transferima sezone promijenili aktivizam za političku prdimahovinu.

Istina, toliko smo puhnuli k…. za uši da smo normalnim stvarima počeli davati čudesna obilježja, ali kad smo već tu gdje jesmo, prihvatimo realnost i počnimo konačno živjeti neopterećeno.

Ničim izazvani, sudionici u prometu koji dolaze iz pravca Rondoa, puštaju one koji stižu iz pravca Zagrebačke uključiti se u promet, iako ih nitko na to ne tjera

Sve miriše na laku lovu, da nije tako ne bi me ovoliko ljudi za njega pitalo u zadnjih nekoliko dana, točno se Bitcoin probio na drugo mjesto u komunikaciji, odmah iza „Đes', šta mai?“.

Osamdesete su, naime,  zadnje zajedničke godine svim generacijama rođenim u Jugi i kao takve zadnje utočište za kafansku priču unutar civiliziranog razgovora. Osamdesete su i njima sigurna kuća u kojoj pucketa vatra i nema krvi na šakama

Dakle, na Herceg – Bosni su se opet, jasno kao na dlanu, ocrtale dvije potpuno različite javnosti u čijoj osnovi čvrsto egzistiraju u ovih dvadeset i pet (i više) godina odliveni mitovi.

Dovoljno je bilo imati facebook ili posjećivati portale zadnjih desetak dana i vidjeti kako „gori“ od uskličnika, koji kao prijeteće motke popunjavaju mjesta za komentare, a upitnici, manje – više, stoje gdje i jesu bili

I sjedimo mi tako, otpijem gutljaj kao poslije teška rada, okrenem pogled na zapad, a tamo mansarda nadžidžana na nekadašnju elitnu zgradu, sve se bojim da ima dozvolu i da je nekoga upitao. Još čitava zgrada u jednoj boji, a on u drugoj. Favela...

U zemlji u kojoj te uhvati jeza, ali nekako te strah priznati i sebi i drugima, da je Naoposum nekako stvarniji od onoga što nam se servira kao privid stvarnosti, recimo Dayton

U Mostaru je sve nekako sirovije, rudimentarnije, a čaršija je nekako još manja nego prije, pa je palanački mentalitet još izraženiji. Tako je i kultura uvijek na ražnju, taman misliš krenulo je, a ono se vrati na nulu

U zemlji u kojoj se, evo, nikako prevesti Upitnik EU, u kojoj je politika pod rame s brukom i sramotom, ne bi nikoga trebalo čuditi da nitko nije usporedio primjerke Ugovora

Za razliku od našeg radnika, Englez, Francuz, Nizozemac, Šved, Danac, on je itekako znao cijeniti sebe, znao je procijeniti druge, znao je dokle su mu granice i ispod koje crte neće ići.

Da je Mostar normalan grad, što, nažalost, nije, Titova bi se, baš kao i Fejićeva odavno ostavile na miru i turistima, a svakidašnji unutrašnji promet prebacio tamo gdje se može šire, brže i bolje

Ako je Mostar pred rat, u vrijeme kada nije bilo low-cost tvrtki u današnjem opsegu, imao tjedni let za London, dakle prije 25 godina, zašto ga nema danas? Je li kriv London ili Mostar? Mostar, dabome!

Mostar još uvijek živi na planovima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a za neupućene, to je ono vrijeme kada je ulicom bila rijetkost sresti tri auta da idu jedan za drugim