MESS: Traženje zabrane predstave je izraz nedemokratskog čina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Povodom priopćenja Hrvatskog kulturnog društva "Napredak", te reakcija u pojedinim medijima, u kojima se traži zabrana izvođenja predstave "Naše nasilje i vaše nasilje" u produkciji HAU teatra iz Berlina, Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka, te Slovenskog mladinskog gledališča Ljubljana, a u režiji Olivera Frljića, Direkcija Festivala MESS smatra da u demokratskim i slobodnim društvima umjetnici i umjetnice imaju pravo da kritički propituju sve aspekte društvene stvarnosti.

Traženje zabrane predstave je izraz nedemokratskog čina s obzirom da su umjetničke slobode jedna od najvažnijih europskih vrijednosti. Možemo razumjeti svačiji izbor da ne prihvata različite umjetničke sadržaje, ali smo začuđeni kada se moralno arbitrira nad predstavom koja nije viđena, već se poziva na novinske naslove u kojima se prizori predstave sagledavaju van konteksta i autorske ideje. Svako ima slobodu izbora, pa tako i da ne posjećuje predstave čiji sadržaj ne podržava, priopćeno je iz MESS-a.

Iz Direkcije MESS-a navode kako "ova predstava nema namjeru vrijeđati ničija religijska osjećanja, već ukazuje na političko licemjerje Zapada koje je indiferentno spram stradanja neevropskog stanovništva".

Nakon izvedbi u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj, te nakon Bosne i Hercegovine, predstava putuje u Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i Rumuniju. Festival MESS je kroz cjelokupni program 56. izdanja u fokusu imao izbjegličke teme u kojima smo kritizirali akt nasilja i netolerancije spram civilizacijskih vrijednosti i humanizma. Upravo u tom tonu je i predstava "Naše nasilje i vaše nasilje", navodi se u priopćenju.

Festival MESS je bio, jeste i ostat će prostor slobode i umjetničke odgovornosti, poručili su iz MESS-a.

Od zvanične objave programa Festival MESS o predstavi s javnošću komunicira zvaničnim sižeom predstave i redateljskim konceptom koji je produkcija predstavila: "Predstava Naše nasilje i vaše nasilje promatra Europu naivno zatečenu izbjegličkom krizom, Europu koja spremno zaboravlja na svoju kolonijalnu prošlost dok jednako tako spremno zatvara granice tisućama koje bježe pred posljedicama europske i američke politike.

Dvadeseto stoljeće kao da je uporno radilo na poticanju nacionalnih narcizama koji su jednu masu učili da je bolja od drugih. Dvadeset i prvo stoljeće nastavlja istim lekcijama, koristeći se nepogrešivim oružjem: strahom. Sliku snažne, sjajne Europe nagriza rastuća paranoja i od svukud nam se šalje poruka: nigdje više niste sigurni. Strah je ipak najsigurniji preduvjet za mržnju.

Jesmo li svjesni da naše blagostanje ovisi o tisućama mrtvih na Bliskom Istoku? U trenutku jedne od najvećih svjetskih kriza nakon Drugog svjetskog rata trebamo li se s ponosom nazivati Europljanima ili se Europe trebamo sramiti? Jesmo li spremni snositi posljedice europske stoljetne dominacije? Oplakujemo li jednako žrtve terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu, kao i onih u Bagdadu? U kojem smo trenutku povjerovali da smo gospodari istine i da je naš Bog svemoćniji od drugih? I gdje se u svemu tome nalazimo mi, gledatelji/ce dok plačemo u polumraku dvorane pred fikcionalnim prizorima, ali ostajemo ravnodušni pred stvarnim ljudima u izbjegličkim kampovima?".