Slučaj Slavena Kovačevića protiv Bosne i Hercegovine je kompromitiran, a njegova aplikacija je prilično apstraktna. S druge strane, upitno je držanje suda ''kompetentnim da procjenjuje opće političko stanje i međunacionalne odnose u jednoj zemlji''.

Navode to Igor Popović, viši asistent Pravnog fakulteta Univerziteta u Banja Luci i Ana-Mari Bošnjak, docentica na studiju politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru komentirajući slučaj zbog kojeg su oči bosanskohercegovačke javnosti uprte u Strasbourg.

''Slučaj Kovačević je dosta ispolitiziran i toliko je teških riječi rečeno, da je jedino rješenje da se vratimo u okvire prava. Slučaj se može komentirati s dva aspekta: procesnog i suštinskog'', kaže za Bljesak.info Popović.

Ističe kako se suština slučaja ogleda u tome da je Kovačević podnio tužbu kao birač (aktivno biračko pravo), tvrdeći da ga politički i izborni sustav u BiH diskriminira u tom svojstvu, a ne kao kandidata za javnu funkciju (pasivno biračko pravo).

Apstraktna aplikacija

''On tvrdi da zbog etničkog i teritorijalnog ograničenja ne može birati pravog predstavnika u Predsjedništvu i Domu naroda BiH. To ovaj slučaj čini različitim u odnosu na ranije slučajeve, počev od predmeta Sejdić i Finci. Predmet tužbe je, dakle, aktivno biračko pravo u vezi s kolektivnim šefom države i jednim od domova Parlamenta BiH – Domom naroda. Prvostupanjskom presudom je sa 6:1 glasova, utvrđena diskriminacija. BiH se žalila, te je slučaj upućen pred Veliko vijeće koje čine 17 sudaca'', navodi Popović.

Govoreći o prvom, procesnom aspektu predmeta, Popović kaže kako predstavka Kovačevića može biti procesno perfektna i prihvaćena za razmatranje suštine, ali da može i zbog nekoliko razloga biti procesno neprihvatljiva i odbačena.

''Prvi razlog tiče se neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava, jer se aplikant nije obratio Ustavnom sudu BH. Drugi razlog se tiče prirode aplikacije – ona je dosta apstraktna. U tom smislu se može argumentirati da aplikant ne uživa status žrtve, a što je uvjet prihvatljivosti bilo koje aplikacije. Stoga, on nije osobno pogođen ustavnim uređenjem BiH, njegova pritužba je previše apstraktna i aplikant nije u različitom položaju u odnosu na bilo kojeg birača. Ova dva razloga je u svom izdvojenom mišljenju istaknula sutkinja Gabriele Kucsko-Stadlmayer, te je smatrala da nema povrede aplikantovih prava. Vjerujem da će Veliko vijeće da posveti dosta pažnje upravo ovim pitanjima. Treći razlog tiče se zloupotrebe prava na predstavku. Naime, aplikant se pred Europskim sudom deklarira samo kao građanin BiH, ne kao pripadnik konstitutivnih naroda niti Ostalih. Međutim, iz medijskih natpisa koje sam čitao, ako su oni točni, vidi se da se aplikant barem jednom bio izjasnio kao Hrvat, a postoje i navodi da se jednom prilikom bio izjasnio i kao Srbin. Dodatno, aplikant ima i hrvatsko državljanstvo, a jedan od načina stjecanja državljanstva jeste po pripadnosti hrvatskom narodu'', rekao je Popović.

Savjetnik koji nema za koga glasati

Smatra kako bi ove navode Europski sud trebao ispitati te da očekuje da će sudska pitanja na raspravi ići u tom smjeru.

''Ako se ispostavi da se aplikant zaista tijekom proteklog kraćeg razdoblja različito izjašnjavao u pogledu etničke pripadnosti, onda njegova predstavka predstavlja manipulaciju. On izigrava sve one koji se istinski ne žele etnički izjasniti'', kaže Popović.

Ističe i kako je zanimljivo reći da aplikant tvrdi da nije imao za koga glasati u pogledu Predsjedništva BiH, a upravo je savjetnik jednog od članova ovog kolektivnog organa.

''Možda će Sud zanimati i ova, potencijalna zloupotreba – kako je moguće tvrditi da nemate za koga glasati, a upravo ste savjetnik jednog od izabranih članova Predsjedništva iz entiteta iz kojeg dolazite?'', pita se Popović.

Četvrti razlog za odbacivanje Popović veže uz pitanje curenja prvostupanjske presude i drugih dokumenata.

''Aplikant je, gostujući u emisiji medija koji je prvi objavio odlomke presude, priznao da je obaviješten o presudi, a prije nego što je ona bila objavljena. Sud je, prema pisanju medija, otvorio istragu o ovom pitanju. Pitanje je tko je i na koji način nezakonito dojavio aplikantu ishod slučaja. Pored sudaca prvostupanjskog vijeća, samo nekoliko osoba zna ishod slučaja. Ako je to bio netko iz sudskog vijeća, onda je postupak kompromitiran. Europski sud zahtijeva od aplikanata da se odgovorno ponašaju tijekom postupka, te je aplikant trebao obavijestiti sud o curenju presude. Da li je to uradio, nemam informacije. Zato bi suci na raspravi trebali postavljati pitanja i o ovom problemu, a posebno ulozi aplikanta. Točnije, moj stav je da sud nije ni trebao zakazati raspravu dok ne dovede istragu do kraja, jer nema potrebe diskutirati o drugim pitanjima dok ne utvrdi je li aplikant bio u koluziji s nekim iz vijeća. Dodatno, nezakonito su procurili i drugi dokumenti iz postupka pred Velikim vijećem, npr. podnesak OHR-a Europskom sudu'', kaže Popović navodeći kako je osobno poslao upit Europskom sudu o statusu istrage povodom curenja dokumenata, ali da nije dobio bilo kakav odgovor.

Pogrešna tumačenja u medijima

Popović zaključuje kako postoji nekoliko ozbiljnih razloga zbog čega Europski sud može odbaciti predstavku i ne ući u meritum.

''Kada je, već, riječ o suštini predmeta, mišljenja sam da ako slučaj, ipak, prođe fazu prethodnog ispitivanja ispunjenosti procesnih uvjeta, onda je teško očekivati drugačiji ishod od onoga koji je bio u prvostupanjskom postupku – utvrđivanje diskriminacije. Ovdje, ipak, moram naglasiti da su se u medijima pojavila pogrešna tumačenja prvostupanjske presude. Jedno od njih jeste da je naloženo ukidanje koncepta legitimnog predstavljanja uspostavljenog praksom Ustavnog suda BiH i da za Predsjedništvo BiH treba biti jedna izborna jedinica. To je, naprosto, netočno. Nigdje u presudi ovo ne piše, niti Europski sud ima mandat da uređuje izborni sustav bilo koje države. On je samo rekao da je trenutačni aranžman diskriminatoran. To znači da je s aspekta Europske konvencije prihvatljivo da se ostave određeni mehanizmi zaštite kolektivnih interesa konstitutivnih naroda, ali ne u mjeri kako je to učinjeno trenutnim Ustavom BiH'', rekao je Popović.

Bošnjak kaže za kako se u procesnoj i suštinskoj ocjeni slučaja slaže s Popovićem.

''Ono što se treba uključiti u razmatranje je politološka rasprava u kojem se Bosna i Hercegovina uzima za reprezentativan primjer 'sudačkog aktivizma'. Zanimljive su i znanstvene retrospektiva na sudske presude gdje se zapravo tvrdi da se temelje na filozofskom sukobu između konsocijalizma (koji je međunarodna rukotvorina normirana Ustavom BiH) i liberalne političke teorije te stoga doktrinarna i ideološka stajališta teško pronalaze ravnotežu između ljudskih prava i političke stabilnosti. Sudac Giovanni Bonnelo koji je glasovao suprotno većini u slučaju Sejdić-Finci je sažeo suštinu 'Sudska instanca koja je toliko udaljena od središta razdora teško da može biti najbolji tumač toga''', kaže Bošnjak za Bljesak.info.

Napetost između principa i mogućnosti

Ne osporavajući važnu ulogu suda u osiguravanju individualnih ljudskih prava, Bošnjak navodi kako je upitno držanje suda ''kompetentnim da procjenjuje opće političko stanje i međunacionalne odnose u jednoj zemlji''.

''Generalizirani odgovori na izuzetno složena politička pitanja su sudske intervencije i međunarodne norme o nediskriminaciji pretvorile u svojevrsno političko oruđe. Kao što je upozorio sudac Bonello, bosanskohercegovački slučajevi mogu izgledati kao 'najjednostavniji s kojima se Sud dosad suočio, ali istovremeno mogu biti među najpodmuklijima'. Slučaj Kovačević školski je primjer toga'', kaže Bošnjak.

Dodaje kako se čini da Sud u svom daljnjem sudovanju ima dvije opcije: ili odbiti dalje sudski preispitivati temeljne sporazume ili ići na tragu širih načela vladavine prava, uz stalni rizik zbog narušavanja kompromisne formule koji je temelj krhkog unutarnjeg mira.

''Jer bh. presude mogu imati reperkusije na primjerice Bruxellski sporazum između Kosova i Srbije ili na Sporazum na Veliki petak. Zanimljivo je da su slični predmeti protiv Belgije imali drugačije presude, senzibilnije prema ustavnim temeljima belgijske države. Neosporan pozitivni aspekt sudskog angažmana jest snažnija zaštita od bilo kojeg oblika diskriminacije jednako koliko je neosporan i otežan rad ustavnih dizajnera u podijeljenim društvima jer je dovedena u pitanje zakonitost opcija koje su važni instrumenti u pregovaranju političkih rješenja sukobljenih strana. Ne sumnjam da su sve ove presude teška pitanja iz ustavne teorije, no u politološkom smislu ovi duboko politički slučajevi izazivaju političku arhitekturu konsocijacijske demokracije dok se politički tendenciozno mistificiraju Ostali kao i njihovo potpuno isključivanje iz konstitucije vlasti. Zaključno, dok se bavimo napetostima između prava i demokracije u Bosni i Hercegovini, zaboravljamo razmotriti jednako duboku napetost između principa i mogućnosti'', zaključila je Bošnjak.