Život na državnoj sisi
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Neki se u nas cijeloga života ne uspiju odbiti od sise. Nakon one majčine, čitav život traže toplo mjesto iz kojeg će crpiti sigurnost, cijeli život im je usmjeren prema traženju tog mjesta u kojem će ležati, a primati. To je smisao života, simbol uspjeha u ovoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu - i svakako ultimativni simbol uspjeha – BITI NA DRŽAVNOJ SISI!
Dok naivci žele samo živjeti od svog rada, ovi drugi samo žele – na Sisu! Nažalost, broj onih koji egzistiraju na Sisi je sve veći i veći i opasno prijeti da majka država, jadna, rikne pod opterećenjem.
A što, uostalom, očekivati od zemlje u kojoj i patrioti, i lažni patrioti i javni mrzitelji zemlje i svi oni suzdržani i neopredijeljeni po tom pitanju teže jednom te istom cilju – priključenju na državnu sisu, na bilo koji način i po bilo kakvu cijenu!? Nije problem promijeniti dres, nacionalnost, u budućnosti možda i spolnu pripadnost – samo da se prikopča na Sisu!
Ako treba i na koljenima, pljujući sebi u dostojanstvo i moral, mnogi će učiniti sve ne bi li upali na državnu sisu. Jer samo ako upadneš u državni aparat uhvatio si Boga za bradu, bilo da si tamo neki lijevi ćato bez jasne odgovornosti, službenik, vozač, portir ili čistačica ili da si dužnosnik, član nadzornog odbora, šef odjela ili predstojnik ureda.
Što god da si, ako si na Sisi, ti ne moraš brinuti kao oni iz izvansisnog svijeta. Ako si u državnoj službi, kao dio administracije, ti ne moraš brinuti kao rudari, prosvjetni radnici, medicinske sestre.
Ako si, pak, dužnosnik bilo kojeg tipa ti ne moraš kao ovi jadni privatnici upirati i ne spavati zbog posla, ti mirno spavaš, jer posao i nije neki, obaveza je malo, a reprezentacije puno.
Jes' da umore sve te službene posjete i zakuske, ali ako ništa, uvijek postoje neki zamjenici, savjetnici, pobočnici. Možeš i njih poslati. Naravno, svi ste vi na državnoj sisi. Državna je sisa über alles! Bila je to u socijalizmu, a ostala i u ovom nazovi kapitalizmu. S tim da je porasla i deformirala se, jer broj sisača je ogroman. Treba to izdržati.
Sva politička borba u BiH je borba, ne za teritorij na karti, nego za površinu na državnoj sisi. To je valjda jasno. I pri tom se koriste sva moguća sredstva, narodne mase se lože uvijek jednim te istim fazonima, foliraju se dugotrajni dogovori oko ovoga i onoga, a zapravo jedini pravi motiv politike je već spomenuta dojka!
Da se razumijemo, čitava politička borba, svi intelektualni sukobi po medijima, sva kafanska prepucavanja, međunacionalna trvenja stala bi onog dana kada bi se svi podjednako kvalitetno priključili na državnu sisu. Ali, kako takva zemlja Dembelija, u kojoj ima bradavica koliko i stranačkih sisača, nigdje na svijetu ne postoji, onda imamo i političku borbu i gorenje naroda, i kafanske svađe, medijske manipulacije i međunacionalna trvenja – jer ne mogu svi ni stati u red, a kamoli stići prikopčati se na državnu sisu.
Iako, zapravo, Bosna i Hercegovina, nije daleko od zemlje Dembelije, barem za neke, a s obzirom koliko ovdje ljudi živi na državnim jaslama. Očekivali bi da tamo neki Luksemburg, Švedska ili Kanada imaju najviše sisača, jer i standard im je velik, ali malo je zemalja sa ovoliko sisača kao što je u Bosni i Hercegovini.
U zemlji bez spomena vrijedne proizvodnje, u zemlji bez jasne vizije oko bilo čega, sa sve nižim standardom i gomilom nezaposlenih, jedino Sisa još uvijek pumpa! A pumpa jer su je ugrabile političke snage koje tako čvrsto drže za bradavicu da ih ništa zdravorazumno otpuhati ne može!
Pritom se koriste svim mogućim trikovima, prodaju maglu i dijele državnu sisu sa određenim kategorijama stanovništa za koje znaju da će im valjati na svakim narednim izborima kao vjerno glasačko tijelo. I dovoljno za pobjedu!
MMF, ta vražja organizacija, navodno ih svako malo kucne po ramenu, ali oni ne mare. Čak što više, ako osjete da državna sisa presušuje, uzet će kredite. Samo da pipa ne presuši. A tko će vraćati kredite? Pa svi ovi koji ne sisaju. Odnosno, ovi koji puše. A, makar se na sisu prikopčao tko je stigao, s koca i konopca, pušača u ovoj zemlji je još uvijek više.
Uzalud svi pali i manje pali borci, invalidi, pravi i lažni, uzalud mlade i one malo manje mlade udovice, uzalud svi oni kojima se isplaćuju naknade za prijevoz, odvojen život, duševnu bol što mora iz rodnog sela u veliki grad, uzalud svi ti apsurdni razlozi zbog kojih se do krajnjih granica crpi državna sisa, ali u ovoj zemlji je pušača i dalje više!
No, uzalud MMF trubi kako će na kraju svi postati pušači, ukoliko se ne zaustavi ovo divljanje, trošenje nečega čega zapravo nema, u nas se i dalje gudi po starom.Državni aparat najskuplji nam je na svijetu, toliko je službi i ureda da se moraš sjetiti one "O, Bože, koliko organa, to mora da je fatamorgana!".
Curi na sve strane – putni troškovi, reprezentacija, odijela, automobili, mobiteli, naknade...Kome je malo sjediti u uredu, može i prošetati kao član nekog povjerenstva, parlamentarne komisije, odbora za nešto – i naravno dodatno zaraditi.
Kontrolori državne sise prvo namire sebe i svoje, pa onda namiruju i glasačko tijelo – Federacija BiH troši gotovo deset posto BDP-a na isplatu mirovina što je više nego u Švedskoj koja je svjetski primjer europske socijalne države, al i zemlja koja ima industriju, trgovinu i BDP koje mi možemo samo sanjati.
Nijedna tranzicijska zemlja nema tako nepovoljan odnos zaposlenih (koji pune proračun - Sisu) i umirovljenika (koji, uz ostale, prazne Sisu). Nitko nema toliko “mladih” umirovljenika kao BiH, veliki broj je onih koji titraju muda u 45. Godini i primaju mirovinu. Dok je to napolju vrhunac radne moći, kod nas se to tolerira. Ali se tako kupuje zaokruživanje na listićima, jer tko će zaokružiti vlastitu propast?
U nas je trećina umirovljenika mlađa od 65 godina, a čak 59 je posto primatelja invalidskih mirovina. Imamo i 38 posto udovica mlađih od 65 godina koje već neko vrijeme dobivaju mirovine. Svaki mjesec skoro 27 milijuna maraka napusti proračun na račun vojnih invalidnina. Svi će oni glasati da i dalje bude tako. Da ne govorimo o dvostrukim primanjima, fingiranim naknadama, svemu onome što vodi ka urušavanju svega.
Kad im MMF kaže – režite, skratite, odbijte, njima se diže kosa na glavi! Kad im kažu da pročiste umirovljenike oni odmah vide kako tisuće i tisuće glasačkih listića ode u nepovrat. Kad im kažu ukinite neopravdane naknade i nepotrebna radna mjesta, čitave glasačke kutije im nestaju pred očima.
I opet ništa, nikakve inicijative na drugu stranu, da ih upamtimo kao nekoga tko je odlučio napraviti rezove, pokrenuti nešto. Uzalud im trube ovi iz MMF-a. Oni se rukovode po onome što lijepo onomad objasniše mostarski Nitkovi – Sve dok traje, dobro je!
