Vama štela, nama bauštela

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vrište s naslovnica najave egzodusa u Njemačku, sipaju se proizvoljne brojke o tome koliko će ljudi uložiti kviska (odnosno hrvatsku putovnicu) i preseliti na život i rad u zemlju Angele Merke. Straše nas užasnim prognozama o praznim selima i prepolovljenim gradovima. O odumiranju.

A mi, da oprostite, odlazimo otkad je svijeta i vijeka. Ništa novo. Čudim se onima koji se još čude. Čitava naša povijest je povijest pomjeranja i odlazaka. Glad, okupacija, međusobno istrebljivanje, bolesti, opet okupacija, pa opet međusobno istrebljivanje, nadjačavanje, zulumi, strahovlade i diktature…tako nekako ide matrica glavnih uzročnika odlazaka, egzodusa i velikih seoba na ovim prostorima. Naći ovdje obitelj koja je 200 godina na svojoj zemlji je kao dobiti bingo! Ako je nije potjerao zulum, jeste revanš, ako nije nož, jeste zavist, ako nije zavist, jeste zloba, ako nije zloba, jeste ratno nasilje, ako nije ono, jeste glad, ako nije glad, onda je želja da se napreduje, da se ne tone u glib skupa s ostalima oko sebe.

Sitan novac samo zveckanju služi

Mi, kusur ovog svijeta, na vjetrometini smo, ne samo zato jer imamo moćan strateški položaj (kako su nas učili), nego zato jer ni sami ne znamo što ćemo s njim (što nas nisu učili, ali se vidi iz aviona). A pogotovo ne znamo kako sa sobom na njemu (što je najgore u svemu). Između svih naših uzročnika  je grozna istina da u poluvremenima svih tih velikih i kobnih događanja nismo uspjeli uspostaviti ne samo dugotrajan mir, nego uopće stabilne vlastite države i funkcionalna društva, koja bi se konačno nekako oduprla uvijek istoj matrici. Nismo se dogovorili, nismo se pomirili ni sa sobom, a ni sa drugima. Nismo se izgradili, ostali smo polutani, na pola puta između neandertalca i korisnika smatrphonea. Na pola puta između pismenog čovjeka i divljaka.

Pamet nam je vazda u drugoga,  gdje su obično i novci. Dobro služimo drugome, sebi smo najgore gazde. Ne znamo si međusobno pružiti ruku pomirenja, ne znamo se zajedno pobrinuti da budemo veći, jači, složniji. Ne znamo popustiti gdje treba i stegnuti gdje se mora. Pravimo povijest  samo da bi se oko nje trvili stojećima, kopamo jame i stratišta samo da pokopamo i buduće generacije. I onda se čudimo kad nam ljudi odlaze? Odlaze jer se ništa ne mijenja, jer je uvijek ista usrana matrica na djelu.

Što će vam zemlja kad ne znate s njom?

Vrijedi ovo i za Hrvate i za Srbe i za Bošnjake. Za kusur Europe i svijeta. Za radnu snagu koja periodično po uvijek istoj matrici popunjava mjesta koja Europa ne može. Za vječne robove tuđih interesa. A lijepo smo se i naiseljavali zadnjih 25 godina. Baš dražesno. Prvo smo se pobrinuli da međusobno poništimo sve što smo uspjeli napraviti u poluvremenu ratova, popalili si i popljačkali što smo stigli, nožem i puškom rastjerali koga smo dohvatili, sve u tko zna kojoj borbi za svetu teritoriju. A onda nismo znali napraviti funkcionalno društvo na razorenoj zemlji, gušeći se vječno u istim nadbijanjima i nadmudrivanjima tko je ljepši, tko je stariji, tko je legalniji. Napravili smo jedni drugima  dijaspore, po tko zna koji put, što ratom, a što poraćem. Pa nam sad ostaje teritorija s kojom živi ne znamo što bi. Gušimo se u svom jadu i jalu.

Nigdje više heroja i simbola opstanka kao u nas, nigdje više boraca za bolju i sretniju budućnost kao u nas, a nigdje više kao kod  nas egzodusa i tihih odlazaka u strane zemlje po stvarnu budućnost i sigurnost. Nigdje više šupljaka kao kod nas u ovoj našoj matrici po kojoj je ponos samo u pjesmama, a rodna gruda samo u refrenu. A u stvarnosti rijetko kada smo zbilja ponosni, uspravni i odlučni. A pogotovo nismo mudri i pametni. To nam se vidi po svemu, od izgleda gradova, našeg socijalnog i društvenog ponašanja, naše svijesti imanjka želje da zbilja napredujemo,  pa sve do ljudi koje smo odabrali da nas vode.

Odlaze odlučniji i oni koji još vjeruju u sebe

U svoj ovoj priči o egzodusu i radnim mjestima po Njemačkoj i EU umalo zaboravih reći da sam promijenio mišljenje o ljudima koji idu vani. Donedavno sam smatrao da je čin odlaska zapravo u neku ruku kukavički čin, gdje se lako odustaje od borbe za bolje sutra na svojoj zemlji. Danas sam siguran da su oni koji odlaze, a pripadaju kategoriji onih kojima zbilja nije dobro u ovoj zemlji ili koji znaju da napredovati u njoj više ne mogu, zapravo odlučan dio našeg naroda. Odlučan i još uvijek spreman za borbu. Doduše, ne više borbu za bolji život na svojoj grudi, nego za svoj bolji život, pa bilo gdje da se on živi. Odlučan dio koji ne želi više slušati lažna obećanja, trpjeti predsjednike i ministre lošije od sebe, koji ne žele više gledati korupciju i nepotizam, te su se, još uvijek vjerujući da negdje postoji sreća, odlučili na častan uzmak iz matrice. Njima samo mogu poručiti da sa sobom ponesu i mozak, da ga ne ostavljaju ovdje, da spuste zavjesu prema ovoj Nedođiji i ne kompliciraju si život svakodnevnim preseravanjima naših političara.

S druge strane. žalosnoje što će oni koji već danas znaju da neće nigdje, jer im je i odlučnost ubijena u povoju, ostati životariti i dalje na jastuku vlastitih zabluda, proklinjući sve oko sebe, a nikad sebe same – te život provesti u očekivanju Godota koji će im pružiti ruku i spasiti ih bijede. A Godot, znamo iz knjige, neće doći.

Mi koji ostajemo jer nam je ovdje još uvijek relativno dobro i jer smo se izborili za iole pristojan život – nama bih poželio svu sreću. Jer, nama je najneizvjesnije, mi još uvijek imamo što izgubiti.