Tike, tike, tačke…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedno pitanje me kopka već danima – odnosno kopka me odgovor većine anketiranih u onoj anketi Je li se nekad živjelo bolje? da bi bez puno pogovora opet rado živjeli  u jednopartijskom sustavu, ali pod uvjetom da se živi u blagostanju. Opa! Imamo li to neki uvjet u prošloj rečenici? Vidi vraga! Stav! Može i režim, ali da bude blagostanje! Dašta…

Dakle, je*eš sad i demokraciju i višestranačje i pluralizam mišljenja, baci pod noge sve ono zbog čega smo 1990. većinom glasali protiv jednostranačja i jednoumlja – i vrati nam jednopartijski sustav? Samo nam vrati kruh bez motike? Koliko me sjećanje služi, s mnogo optimizma smo u većini te daleke 1990. ušli u ovu priču i sad kad se pokazalo da priča nema za svakoga sretan rasplet  - 'ajmo ispočetka?  Kad smo skontali da u kapitalizmu ima kruha koliko hoćeš, ali nema džabe skoro pa ni mrvicu – molimo vas, vratite nam nazad naš dragi stari sistem u kojem se moglo i ležeći ponešto gricnuti!  Ma, daaaajte, ozbiljnosti malo! Kako je išla ona stara brojalica? Tike, tike, tačke, nema više vraćke?

Partija se nastavlja…

Dobra vijest za sve one koji žude za jednopartijskim sustavom je da postoje i danas oni kojima nije loše i kojima je i danas jednopartijski sustav, samo ga malo prikriva ovo što nazivamo demokracijom. Naime, činjenica je da svaka, ali baš svaka  od ponuđenih partija ima područja na kojima je jedina ili na kojima se manje ili više sama pita. I baš k'o nekad, ma kako da se partija zove, manje – više je sve isto, osim imena partije. Čak su i maniri i modus ponašanja partijskih ljudi isti kao nekad. I dogme su slične. I kongresi su slični. Čak su i uvlačiguzi isti k'o nekad. I rodbina se isto preko partije razmnožava k'o nekad! I iste su fore kad treba nešto učiniti ili pogurati! Isti put do vrha k'o nekad. I na vrhu, isto k'o nekad. Principi su isti, samo su dimenzije manje i nijanse su drukčije. Ali, to je to.

Tako da ovima koji žude za jednopartijskim sustavom i jednoumljem preporučujem da se upišu u kakvu partiju, lijevu ili desnu, nacionalnu ili (nazovi) anacionalnu – a blagostanje će već naletjeti, ovisno o angažmanu i energiji koju ulože u guranje unutar iste.

Vi koji se niste u ovome iznad prepoznali, koji mislite o sebi da ste izvan tog kruga „stranačkih miljenika i fanova“ i koji ćete rezolutno reći da nikada nećete u stranku i preko stranke, nemojte prerano slaviti i nemojte misliti da ste puno drugačiji. Samo vas karta neće. Isti ste ako niste uspjeli ugurati se u neku stranku, ali zato na beskrajnim kavama pričate one priče tipa „Joj, kako je bilo nekad..“, „Bilo je svega prije“, „Eh da je danas ono nekad, bilo bi svega i za nas“, a onda dodajete što svoje, a što tuđe bajke, uz sasvim malu dozu realnog. Ili, ako niste nostalgičar tog tipa, onda inzistirate energično na rješenjima tipa „Nikad ovdje neće biti dobro dok nam stranac čizmom ne zasjedne za vrat!“ ili „Nek' me vodi 'ko god hoće, samo da nam da kruha!“ , a zapravo samo želite da ovi sjaše, a vi da u ponovnoj podjeli karata uđete među prvima i da vam se otvore karte. Zar nije tako?

Virus traženja i uzroka i rješenja  u svemu osim sebi samom

Sve je to dio jedne te iste paralize mozga koja stalno kao virus hara ovim prostorima. Sve je to znak da bi većina vas rado ušla, ali se, nažalost, ne može. Prebukirano. Potpuno isti predznak imaju i odobravanje i SF prizivanje povratka  jednopartijskog sustava i zazivanje strane intervencije u naše živote. Iza obje se krije ništa drugo nego vlastita jalovost, zrcali kolektivna nemoć, ogleda nedostatak ambicija, smrdi na manjak principa, pa na kraju krajeva i manjak muda da se nešto napravi, da se uzme stvar u svoje ruke, da se preuzme odgovornost za svoj život.  I da se konačno zapliva u vlastitim govnima u potrazi za nekim čvrstim tlom. Tipična balkanska bolest koju njeguju bajke o lažnoj veličini i pamfleti o nama hrabrima, a skrivaju zastave i šminka, a koja ne jenjava, nego je poprimila kronični oblik.

Tužno mi je gledati kad ljudi ovdje godinama kukaju i stalno nešto čekaju, neki dar s neba, stalno trebaju nekog vođu, vape za spasiteljem, a najtužnija stvar u svemu mi je kad pročitam ove žalopojke za nekadašnjim vremenima i ankete u kojima se daje nazad demokracija za blagostanje (!!!). Votafak iz blagostanje? Ne znamo više ni to, jer smo se pogubili u vlastitim jednadžbama. I pali u sevdah jer je tako najlakše. Kad god je pred tobom veliki posao, kad god se treba pomučiti i vlastitom snagom nešto napraviti, a ti padni u sevdah. I kukaj.

Bolje ispasti i konj, nego stalno biti pijun

Taj sevdah koji je ništa drugo nego sviranje kurcu, samo je bijeg od odgovornosti za sadašnje stanje. Zadnji je to čin očajnika i jadnika  koji još uvijek spavaju i pored otvorenih očiju i u tom polusnu bauljaju stiješnjeni  između „Vrati se Tito!“ i  „Daj Švabi da nas vodi i ovo će za pet godina biti Kalifornija!“. Onih jadnika koji dozvoliše da im čitav život prođe u traženju uzroka  u drugome, a ne u sebi samom. I koji slijepi kod očiju ne vidješe da se ne živi od prošlosti i da nema budućnosti ako je sam sebi ne izgradiš. Pritom, budućnost se ne gradi na kuknjavi, pozi i i nostalgiji. Nego konačno na konkretnom radu. A  prvi korak je pljunuti sebi u facu, pa onda u šake. I onda tom šakom u sred problema! Samo, hajde ti to reci pijunima u vječno jednoj te istoj partiji. Reci to ovdje gdje će se radije čitav život ostati pijun, nego riskirati da ispadneš konj.