Svaki put kad zazvone eurointegracije, bh. anđeo dobije krila

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Napokon je Europa shvatila da s nama nije lako. Malčice smo tupavi, lakovjerni, uskogrudni, smotani, neiskusni itd. pa nam je taksativno navela šta ćemo i kako ćemo ubuduće. Ako ih budemo slušali, otključat će nam, korak po korak, kao u video igrama, sve naprednije levele postojanja i uživanja u blagodatima "normalnoga svijeta". Tipičan eksperiment Pavlovljeve škole biheviorizma.

Da to malo razjasnim. Ivan Pavlov, ruski fiziolog s kraja 19. i početka 20. stoljeća, davao je psima za obrok komad mesa, svaki put praćen zvukom zvona. S vremenom, na taj isti karakteristični zvuk zvona, iako obroka više nije bilo, psima bi curila slina na usta. Taman nešto kao kod nas.

Europa je naučila da zabrane političkoga djelovanja i kojekakve druge represivne gluposti koje je dosad primjenjivala nisu učinkovite kod nas. Mi kao Pavlovljevi psi reagiramo na zvuk zvona. A zvono se u bh. politici zove "eurointegracije".

Pavlovljev refleks sline

Svaki put kad bh. političari naprave nešto korisno, odnekud čujemo riječ 'eurointegracije'. Izabrani članovi Predsjedništva BiH nakon izbora, zazvoni: "Eurointegracije!" Pa su usvojili Izjavu Predsjedništva BiH o obvezi provođenja reformi u okviru procesa pristupanja Evropskoj uniji i opet se čulo: "Eurointegracije!" Pa je tu istu izjavu usvojila Parlamentarna skupština BiH, pogađate: "Eurointegracije!" I baš nekako slučajno kad su ovih dana SDA, DF i HDZ BiH postigli konsenzus o formiranju vlasti, čujemo da će biti deblokiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
"EUROINTEGRACIJE!!!"

Evo dok brišem sline s usta, da ipak priznam – ne bunim se ja protiv eurointegracija, Bosna i Hercegovina stvarno nema razloga za takvo što. Mi nismo uređena država poput Švicarske, Velike Britanije, Islanda, Norveške pa da razmišljamo hoćemo li im pristupit! Naravno da hoćemo! Nemamo mi ni posla ni novca ni svoga ja pa da se nešto sad kao omišljamo i protivimo. Mi ćemo rado pristupiti Europskoj uniji da nam se otvore granice pa da napokon možemo svi skupa naučiti njemački i pobjeći u majku Njemačku konobariti, brisati guzice, čuvati djecu, slagati skele i elemente, izlijevati mrtve deke i koješta slično. San snova za stanovnike ovih prostora još od vremena Svetoga rimskog carstva njemačkoga naroda.

Jednogodišnje i višegodišnje kulture

No, ne mislite da će Europa tek olako pristati na takav rasplet. Samo im je, bome, trebalo puno godina dok skontaju šta će s nama. Evo ove godine namjerili su da svi sadimo kornišone. One male, fine krastavce za kiseljenje. Sve što proizvedemo, oni će otkupiti. Dogodine će smisliti neki novi 'deal' za nas. Neku novu jednogodišnju ili eventualno dvogodišnju kulturu. Jer mi smo za ozbiljnijih kultura još nezreli.

U nas, evo, vjerujem da ste primijetili, kultura bude prihvaćena dvojako. Nikad ne znaš hoće li ti publika otići s pola predstave Velikog Gatsbyja jer je nekoj od glumica ispala sisa ili jer ovdje nitko ne razumije slovenski jezik, jedan od jezika dojučerašnje nam države i sutrašnje, ako da dragi Bog i sreća junačka, mislim, europska! Nikad ne znaš hoće li Ivu Andrića u čitanci za osnovnu školu prevesti na hrvatskiji hrvatski jezik ili će ga ostaviti u ekavskom originalu. Čak i ako su u pitanju Fratarske priče.

Da se ipak vratim na nama prihvatljive kulture, ove sezonske. Nedavno čitam o tome kako se može formirati samoodrživa farma na komadu zemlje površine jednog jutra (cca. 5760m2). Priča se ponavlja na nekoliko svjetski uglednih portala i blogova i u njoj je detaljno opisana strategija kako, kada i šta sijati, saditi u četverogodišnjim intervalima, koje životinje uzgajati radi mlijeka, sira, jaja, gnojiva...

Plan za preživljavanje

I onda tako kontam, sve su oni osmislili, taktika bez premca, prikrivena običnim eksperimentom Pavljevog uvjetovanja. Jer već odavno znamo da nam Google nudi šta želi da čitamo, a ne ono šta smo tražili.

Dakle, ako je površina Bosne i Hercegovine 51 129km2 to bi reklo da ćemo uskoro posvjedočiti planu za samoodrživost cca. 8 milijuna i 800 tisuća bosanskohercegovačkih obitelji, znači čak više od 20 milijuna ljudi. Pritom ne mislite da ćemo se svi baviti poljoprivredom. Osmislit će oni najbolju raspodjelu i ostalih dobara bosanskohercegovačkih, ako već nisu. I svaki put kad napravimo nešto dobro, začut ćemo dobro poznati pavlovljevski zvuk: "Eurointegracije!".

Kao nagradu što smo bili dobri i zaboravili na Statut Grada Mostara, referendum o budućnosti Republike Srpske, pitanje legalnosti revizije braniteljskih prava, ubojstvo Joze Leutara ili ne znam, posljednjih dana aktualizirano pitanje prošlosti Jelke Miličević. Dakle, bez obzira što stranke na vlasti ništa od obećanog biračima neće ispuniti. Bit će kako su nam isplanirali. I naše je da se pomirimo s tim.

Ajd super! Ne moram više brinuti za budućnost, budućnost je u europskim rukama. Čekaj, mislim da sam nešto čuo:
"Eurointegracije!"