Suzama se vatre ne gase

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stari hit Parnog Valjka nametnuo se kao naslov u trenucima kada opet, baš kao i prošle godine, gori onaj predivan šumski krajolik oko Donje Jablanice. I gori tako danima, mediji plaču, ali suze ne gase vatru. Vatru gasi građanska akcija, demokratska promjena ili barem neki pokušaj da se stane na kraj anarhiji u ovoj zemlji u kojoj se zna tko pije, a tko sve to plaća.

Ne reagiramo kako treba, iako svakim danom doznajemo sve više i više informacija o nesposobnim vlastima, koje se ponašaju kao da ta šuma nema nikakve veze s njima. I gori tako šuma, a mi doznajemo kako velike požare gasi vatrogasaca koliko ima prstiju na ruci i da im pomaže ne više od stotinu mještana. Smiješno, žalosno, tužno, tragikomično.

Neka, ne gori meni!

Doznajemo svakim novim danom i svakim novim hektarom spaljene šume, kako smo vraćeni jedno stoljeće unatrag, pa čekamo da Bog pošalje kišu ili hrvatska kanadere, jer druge nema. Za Boga ne znam, jer ne bi me čudilo, ovakvi kakvi smo, da nam je odavno okrenuo leđa, a ni Hrvatska baš nije luda da baca svoj novac da bi gasila o svom trošku u zemlji gdje svako malo prema njoj pokazuju krajnje nepoštovanje. Tako nam i treba, sami smo si krivi.

Živimo u društvu koje to nije, u kojem nema zajedničkog, solidarnosti, uređenosti, u kojem nema empatije, u kojem nema reda i smisla. Sve smo to odbacili da bi uživali u nacionalno opterećenim zajednicama. Živimo u društvu koje poštuje hijerarhiju samo u onom političkom smislu, gdje se zna tko je vođa i stranka, a sve ostalo je opustošeno, zakržljalo, odbačeno. Civilna zaštita, vojska, volonteri, toga kod nas više nema ili je ostavljeno da statira u kukuruzu.

Gdje je nestao sustav?

Bosna i Hercegovina je šega država. U kojoj ništa više nije smiješno. Ovo je samo skup polisa uokviren jednom vanjskom granicom, u kojem drugi grad ne zanima što se događa u onom prvom. U kojem je tvoje do ograde, a od ograde te zaboli neka stvar. U kojem se ingerencije prebacuju s koljena na koljeno, ali kad zatreba nitko nije nadležan. U kojem se novac krčmi za sve ono što nam kolektivno ne treba i od čega kolektivno nemamo nikakve koristi.

Vatrogasci godinama vape da im se kupe barem polovna vozila, novija od ovih muzejskih primjeraka kojima gase, ali ne da ih ne čuju, nego im kao u inat sva ta politička svita jednom u dvije godine prodefilira novim Audijima pred nosom. A to smo mi tako namjestili. Narodna volja. Da je narodu stalo do vatrogasaca, napravio bi se neki pritisak na vlasti, ali tko je to od nas spreman lupnuti šakom o stol i zauzeti se za njih? Nitko! Takvo vrijeme došlo. Dok tvoja kuća ne gori, ne zanimaju te vatrogasci. Pa neka onda sve izgori, neka ode u tri lijepe...

Pogotovo jer smo si ukinuli sve one društvene norme koje su nekoć bile sasvim normalne. Reći ćete da je to neka nostalgija, komunizam, ali sa sjetom se čovjek prisjeti ili se sav naježi kada čuje da je svaka veća firma nekada imala vatrogasni vod, da su oko nas bila i profesionalna i dobrovoljna vatrogasna društva, a kada vatrogasci ne bi mogli svladati požar ulijetala je vojska. I to ne neka vojska sa jednim helikopterom, nego sa puno ozbiljnijim ljudstvom i mehanizacijom.

A današnja vojska? Koja vojska? Da ne spominjem CZ, odnosno Civilnu zaštitu, koja je također bila organizirana kako po općinama, mjesnim zajednicama, tako i po tvrtkama. Svatko je znao svoje mjesto kada zagusti. I običan građanin se osjećao nekako sigurnije. A danas – običan građanin je ničiji, kao i ona šuma nad Donjom Jablanicom. A ipak običan građanin i danas uredno plaća većinu tih službi. Koje ne postoje, ili postoje samo da bi neki krmci bliski vlasti primali plaću.

Gdje je nestao čovjek?

I neću vas lagati ako kažem da smo se u svemu ovome i mi, obični građani, opasno izmijenili. Sjećam se kao malen dječak, krajem osamdesetih, jednog velikog požara iznad Zaostroga, kada su ga bez prethodnog poziva išli gasiti svi odrasli turisti, kupači s plaža, a prednjačila je ekipa iz Bosne i Hercegovine. Mostarci, Banjolučani, Sarajlije, Bilećani, Prijedorčani. Nisu pitali ni što ni kako, nego su tražili vodu, alatke, išli u brdo, nosili šatorska krila, doslovno golim rukama spriječavali da se požar proširi dok ne stignu kanaderi. Gdje je danas ta Bosna i Hercegovina? Gori između Konjica i Jablanice, a Bosna i Hercegovina se šetka, ispija kavu, praznuje. Ako se slučajno prijaviš da gasiš, možeš samo ispasti papak. A svi su, kad ih pitaš – patrioti!

I tako nije čudo da ta šuma iznad Jablanice kojom se, eto, patrioti vole pohvaliti strancu kao biserom ljepote ove zemlje, stoji ostavljena da izgori. I ne bi me čudilo da gori po nalogu ili namjeri. Pored toliko patriotske ljubavi, može izgorjeti sve.

Šuma gori, a dotle za tipkovnicama sve sami patrioti i domoljubi. Spremni su ljubiti zemlju i njene ljepote, a kada su te ljepote ugrožene, pokaže se pravi patriotizam. On završava na ulaznim vratima stana, kapiji kuće ili tabli s nazivom mjesta. Navijanje za nogometnu reprezentaciju i prepucavanje preko interneta s onim drugima o tome tko je ljepši, jači i pametniji narod, da oprostite, nije ni P od patriotizma. Ljubav prema zemlji u kojoj živiš se dokazuje primjerom kao što je gašenje požara. I, gdje su, zaboga, sad ti silni fanaticosi?

Gdje su svi ti ponosni Bosanci i Hercegovci?

Naš patriotizam, čiji god da je, bosanski, hercegovački, bošnjački, srpski, hrvatski, danas je lažan poput kineskog Adidasa. Uvijek se čeka netko drugi, uvijek se optužuje netko drugi, a opet se ništa ne radi da bi se stanje izmijenilo.

Svake godine iznova iste laži odozgo, priče o nabavkama kanadera, priče o novcu koji nedostaje, laži vatrogascima (kao i umirovljenicima, prosvjeti, bolničkom osoblju...), očita nesposobnost sustava i onih koji primaju plaću da bi bili odgovorni, ali raja ne radi apsolutno ništa da to promijeni.

I upravo svojim primjerom, da se češljaju i češu po dupetu dok „tamo neka šuma“ nepovratno nestaje u požaru, pokazuju da se ovdje ništa neće izmijeniti u budućnosti. Jer ista ova raja će „halaliti“ svaku izgorenu šumu političarima, u zamjenu za slatka predizborna obećanja o identitetu i našim pravima.

I dalje ćemo se zaklinjati u prirodne ljepote, umišljati da smo Bogom dani, a u isto vrijeme će nas šumski požari, kese u koritama rijeka i nemilosrdna privatna eksploatacija stalno opominjati da smo u krivu i da smo sramota što uopće ovdje živimo. Ali, džaba budale opominjati.

Nas je kolektivno briga. Neka gori Donja Jablanica, neka gori bilo koja šuma. Barem do onog trenutka kada sva šuma izgori i ostanemo bez zraka. A tad će biti kasno.