sud bih

Okončano najduže prvostupanjsko suđenje: Presude za zločine u Trusini 1. rujna

Vijesti / Flash | 27. 08. 2015. u 12:41 M.A.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon skoro pet godina, okončano je suđenje za ubojstva hrvatskih civila i zarobljenih vojnika u selu Trusina kod Konjica.

Petorici nekadašnjih pripadnika Armije BiH (ABiH) presuda će biti objavljena u utorak, 1. rujna, javlja BIRN-Justice Report.

Od umiješanosti u zločin, optuženi Mensur Memić, Nihad Bojadžić i Senad Hakalović branili su se alibijem.

Nazočnost u Trusini nisu sporili optuženi Dževad Salčin i Nedžad Hodžić, ali jesu sudjelovanje u zločinu.

Obranu nije iznio optuženi Zulfikar Ališpago, jer se razbolio, pa je postupak razdvojen.

Prema optužnici, Ališpago je bio zapovjednik specijalnog odreda “Zulfikar” pri Stožeru Vrhovnog zapovjednika, a Bojadžić njegov zamjenik. Memić, Salčin i Hodžić bili su vojnici tog odreda, a Hakalović vojnik 45. brdske brigade “Neretvica”.

Ovo je najduže prvostupanjsko suđenje pred Sudom BiH. Uhićenja su počela 2009., a suđenje godinu dana kasnije. Optuženi presudu čekaju na slobodi. Dokazni postupak je Tužiteljstvo BiH okončalo početkom 2013. godine, kada je BIRN objavio analizu pod naslovom: Ubojstva i bivši suborci.

Pored svjedočenja optuženih, obrana je optužnicu osporavala saslušanjem oko 30 svjedoka, nekoliko vještaka i stotinama dokumenata.

Iskaze Raseme Handanović, zaštićenih svjedoka A, B, R, kao i drugih svjedoka koji su govorili o sudjelovanju optuženih u zločinu, branitelji su ocijenili nepouzdanim.

Nastojali su, između ostalog, uvjeriti Sudsko vijeće da su takvi svjedoci odgovorni za zločine i da su imali motiv svjedočiti protiv optuženih.

Obrana smatra da je Handanović, nekadašnja pripadnica odreda “Zulfikar”, priznanjem krivice i obveznim svjedočenjem kupila slobodu za druge zločine koje je počinila. Priznala je sudjelovanje u strijeljanju zarobljenih vojnika, zbog čega je osuđena na pet i po godina zatvora. S druge strane, Tužiteljstvo BiH je osporavalo ove tvrdnje, dokazujući da se radi o istinitim svjedočenjima.

Napad na Trusinu dogodio se u jutarnjim satima 16. travnja 1993. godine. Ubijeno je 15 civila hrvatske nacionalnosti i šest pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se prethodno predali. U napad na selo vojnici su krenuli iz sjedišta brigade “Neretvica”, koje se nalazilo u obližnjim Parsovićima.

Bojadžić je optužen za izdavanje naredbe da niko u selu ne smije ostati živ i da je sa obližnjeg uzvišenja sredstvom veze rukovodio napadom.

''Priče da sam ja rukovodio napadom na Trusinu su izmišljotine i neistine. Neki kažu da sam rekao da niko ne smije ostati živ, ali to samo bolestan um može izmisliti da bi prikrio svoje zločine'', rekao je Bojadžić tijekom svjedočenja u svoju korist.

Kako bi dokazala da Bojadžić nije kriv, obrana je pozvala oko 20 svjedoka. Jedan od njih je Nusret Avdibegović, nekadašnji zapovjednik Trećeg bataljona brigade “Neretvica”. On je bio u grupi osumnjičenih za zločine počinjene u Trusini, ali je istraga obustavljena. U svjedočenju je negirao tvrdnju da je sa Bojadžićem bio u blizini sela u vrijeme počinjenja zločina. Hasan Hakalović, koji je zapovijedao brigadom “Neretvica”, također je bio osumnjičen za zločine počinjene u Trusini. Ispričao je da je kod nekadašnjih pripadnika ove brigade provjeravao navode iz istrage o Bojadžićevom boravku u Parsovićima i zaključio da niko ne zna da je bio tu.

U napadu na Trusinu sudjelovao je i nekadašnji pripadnik odreda “Zulfikar” koji je iskaz dao pod pseudonimom D. Ispričao je da je vojnike odreda predvodio Samir Šemsović, a da Bojadžića nije vidio. Dodao je kako je Šemsović ranjen u Trusini, nakon čega je preminuo. Prema dokazima obrane, Bojadžić se u vrijeme počinjenja zločina nalazio u Pazariću (općina Hadžići) i na Bradini (općina Konjic). O tome je svjedočio i njegov ratni vozač Elvedin Ibrahimović. On je potvrdio da je Bojadžića odvezao do hodže u Pazariću radi obilježavanja godišnjice smrti njegove majke. Nakon toga su, kako je rekao, otišli u kasarnu na Bradinu, kako bi se optuženi odmorio.

U završnoj riječi je Tužiteljstvo BiH navelo da njihove dokaze ne mogu dovesti u sumnju dokazi obrane optuženog Bojadžića.

Obrana optuženog Memića, koji se tereti za sudjelovanje u strijeljanu šestorice zarobljenih pripadnika HVO-a, zasnivala se na tome da je u vrijeme počinjenja zločina bio u sjedištu odreda na Igmanu, jer je bio novi vojnik. Obrana je isticala kako je odredu “Zulfikar” pristupio 7. travnja 1993. godine, a da je praksa bila da se novi vojnici ne šalju u borbe dok se ne upoznaju sa novim suborcima.

''Memić je ostao. Pozdravio se sa Orhanom. Više ga nisam vidio, dok se nisam vratio'', prisjetio se svjedok Bedirhan Mešić.

I drugi bivši Memićevi suborci potvrdili su da se novi vojnici nisu odmah slali u akcije. Tvrdnju optuženog da je bio na Igmanu u vrijeme počinjenja zločina potvrdile su i dvije bivše kuharice u odredu “Zulfikar”.

Nekoliko pripadnika iz odreda “Zulfikar” također je potvrdilo da ga nisu vidjeli u Trusini. Memić smatra da su suborci iz mržnje svjedočili da je bio u Trusini i sudjelovao u strijeljanju.

''Ovo što su mi uradili, ja ne bih ni najgorem neprijatelju uradio. Zašto su izabrali mene, ostaje na njihovoj savjesti'', rekao je on.

U nastojanju da ovo ospori, u završnoj riječi Tužiteljstvo BiH je navelo da je Handanović išla u akciju u Trusinu, iako je u odred “Zulfikar” došla poslije Memića. Nelogičnim smatraju i njegovo svjedočenje da je nakon odlaska vojnika prema Trusini vrijeme provodio sam u sobi hotela “Mrazište”, tadašnjoj bazi odreda “Zulfikar”. Hakaloviću, nekadašnjem vojniku brigade “Neretvica”, na teret je stavljeno da je Ivanu Drlji, kojeg je poznavao od djetinjstva, kazao da u pratnji dvojice vojnika pozove dvojicu mještana iz sela. Nakon što je to uradio, strijeljani su zajedno sa još trojicom zarobljenih vojnika HVO-a.

I Hakalović se branio alibijem. Saborci iz brigade su rekli da su u vrijeme napada na Trusinu Hakalovića vidjeli na borbenom položaju u obližnjem Buturović Polju. “Senad se nalazio na dijelu prema Majdanu, gdje nam je rov bio”, rekao je Mušan Padalović, jedan od svjedoka koji su Hakaloviću dali alibi. Prema obrani, svjedoci optužbe su nezakonito prepoznavali Hakalovića kao vojnika kojeg su na dan počinjenja zločina vidjeli u Trusini. Obrana je kazala da je nekoliko svjedoka skupa vršilo prepoznavanje, da je jednoj svjedokinji pomagao sin, kao i da nisu predočavane fotografije optuženog iz ranijih godina.

Tužitelj Emir Neradin je rekao: “Jasno je da neko laže”, te Sudskom vijeću predložio da pokloni vjeru svjedocima Tužiteljstva BiH.

Sucie sa formiranim stavom obrana optuženog Salčina nije pozivala svjedoke. On se tereti da je kod kuće, gdje je izvršeno strijeljanje, postrojavao oko 14 civila i tri vojnika pod prijetnjom da će ih ubiti, upućivao pogrdne riječi, uzimao novac i druge vrijedne stvari.

U svjedočenju je Salčin kazao da se ponašao “potpuno normalno”, kao i da je civile uveo u kuću kada je počela kiša padati. Ispričao je kako je jednog dječaka spasio od strijeljanja. “Jedan dječak od 15-ak godina je krenuo za njima, a ja ga nisam htio odvajati od sestre, pa sam mu rekao da ne ide s njima. Onda sam čuo isti onaj glas kako govori: ‘Streljački vod, pripremi se.’ Rekao sam ženama da sakriju malog i čulo se više rafala”, ispričao je Salčin zvani Struja.

Kao potvrdu svjedočenju, branitelj Kerim Čelik pokazao je zapisnik Komisije za ljudska prava iz Zagreba, a u kojem je, kako je kazao, navedeno da je vojnik Struja spasio dječaka Dragana Drlju. Salčin je dodao da u Trusini nije vidio optužene Memića, Bojadžića, te Hodžića, optuženog za izdavanje naredbi i sudjelovanje u strijeljanju.

Fokus obrane optuženog Hodžića bilo je dokazivanje da on nije sposoban pratiti suđenje. On je više puta vještačen, a neuropsihijatar Abdulah Kučukalić je zaključio da se riječ o neuračunljivoj osobi, pojasnivši da ima ozljede na mozgu i da je duševno bolestan. Međutim, s njegovim zaključkom nisu se složili drugi vještaci koji su rekli kako je kod optuženog primijećeno stimulativno ponašanje.

Sudsko vijeće je prihvatilo Kučukalićev savjet kako je najbolje uraditi bolničko vještačenje Hodžića. To se dogodilo u bolnici u Banja Luci krajem 2013. godine, a utvrđeno je da on ima oštećenja na mozgu i lakši stupanj oštećenosti intelektualnih funkcija.

''To ne znači da on ne shvaća što se događa. Lakši stupanj ne isključuje procesnu sposobnost'', kazala je vještakinja Nera Zivlak-Radulović.

Obrana smatra da se radi o nepotpunom nalazu, te je zatražila novo vještačenje u bolnici u Sarajevu, ali to Sudsko vijeće nije prihvatilo.

Za iskaze svjedoka koji su govorili o Hodžićevom sudjelovanju u strijeljanju, obrana je rekla da nisu ni na nivou indicija. Prema obrani, nesporno je da je optuženi bio u Trusini, ali da je pušku ostavio dok je izvlačio ranjenog Šemsovića, a to se dogodilo prije strijeljanja.

Zaštićeni svjedok D, kao svjedok obrana optuženih, na pitanje je li vidio da je Nedžad Hodžić pucao, odgovorio je: 'Nažalost, on je sudjelovao u tome. Stvarno mi je žao.' Kao razlog zašto to nije kazao u ranijim izjavama, svjedok je naveo da ga niko to nije ni pitao.

Dokazni postupak obrane je obilježio i zahtjev za izuzeće dva člana Sudskog vijeća nakon osuđujuće presude Edinu Džeki za zločine počinjene u Trusini u odvojenom postupku. Vasvija Vidović, braniteljica Bojadžića, kazala je kako je presuda Džeki zasnovana na svjedocima koji su iskaze dali i u ovom postupku, te da dvoje sudac iz ovog predmeta već imaju formiran stav. Ovaj zahtjev je odbijen.

Kopirati
Drag cursor here to close