Lijeni mozgovi i lijene guzice

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoji ona čuvena „činjenica“  koju često prepričavamo kad hoćemo dokazati kako su Amerikanci glupi, ona u kojoj prosječan  Amerikanac nema pojma ni gdje je Europa, a u njoj gdje su Engleska, Njemačka ili Francuska, a kamoli gdje se nalaze Hrvatska ili Bosna i Hercegovina.

Pritom, pogotovo ako je ta priča ispričana u dobro raspoloženom društvu, krene ona naša usrana priča kako smo, eto, mi pametniji i bolji od Amerikanaca, jer mi znamo gdje je Amerika, znamo za New York, čuli smo i za Floridu, Kaliforniju, imamo rođake u Detroitu, Bostonu, St. Louisu,  a ima nas koji redovno pratimo NBA.  

Omakne nam se često da dok to govorimo zamišljamo prosječnog Amerikanca kao debelog praznoglavog seljačinu, koji razumije samo govor oružja i tipove nalik na Georga Busha juniora, koji hoće svu lovu i moć ovog svijeta, a opet ždere samo odreske i hamburgere, pije loše pivo i vozi Fordov kamionet, te kao takav smatra da je svijet napravljen po njegovoj mjeri.

Od takvog Amerikanca gore nam valjda izgleda jedino famozna Američka administracija, koja gura nos uglavnom gdje ne treba i čini sve da se taj debeli, ružni seljačina osjeća nadmoćan. Pogotovo nadmoćan nad nama, ovako široko obrazovanim i pametnim svijetom, kakvi smo, je l', mi odavde. Koji znamo  sve o njima, a oni ne znaju ništa o nama. Grozno. Pogotovo kad skužiš  da malo koji od nas zna nabrojati i deset američkih saveznih država, a pogotovo njihove glavne gradove. Doista, koliko mi znamo o Americi?

Znanje ili sranje?

Neki dan se iz Afrike čuo vapaj, kao javile se zemlje koje nisu zahvaćene ebolom, udružile se da kažu kako svijet ne razumije da Afrika nije država, nego kontinent, i to pogolem, i kako ne znači da, ako negdje ima ebole, nužno te boleščine mora biti svuda u Africi. Smanjio im se priliv turista u čitavu Afriku, ne želi nitko u zaražene krajeve, a to što je Afrika onolika k'o ogroman pištolj pukla preko čitavog Atlasa svijeta nikome nije bitno. Ruku na srce, a opet se to vidi baš na ovom primjeru, Afrika je većini ljudi iz Europe ili Sjeverne Amerike, pa možda i Južne Amerike ili Azije i Australije sinonim za jedan te isti jad.

Kladim se da i većina vas u ovom trenutku dok čita zamišlja Afriku kao crni kontinent u kojem žive crni ljudi, na kojem nema betona, nego samo kućice od blata, gdje je sav svijet gladan i muhe lete oko njih, gdje nema pitke vode i gdje spavaju tik pored divljih zvijeri, žirafa i slonova. U glavama smo razvili opću sliku Afrike čak i mi koji smo nekoć u toj Africi uzgajali nesvrstane prijatelje i u školama učili da Niger i Nigerija nisu jedno te isto i da postoje dva Konga, Republika Kongo i Demokratska republika Kongo!

Čak i mi koji smo morali znati naizust sve glavne gradove i države Afrike (sjetite se samo legendarne trojke „Ndžamene, Tananariva  i Ugudugua“!) danas tako lako jedan afrički događaj povežemo sa čitavom Afrikom, pa kad pukne u Nigeriji nama se odmah čini kao da je roknulo od Cape Towna na Jugu do Magreba na sjeveru Afrike. A to je ignorancija, neznanje. Svi smo mi pomalo kampanjci u današnje vrijeme. Zato danas, kad je medija nikad više i kad zahvaljujući internetu  znanje nikad nije bilo dostupnije, kolektivno nikad nismo bili gluplji. Doista, koliko mi znamo o Africi?

Zapravo, ne treba nam ići tako daleko, možemo ostati i ovdje na Balkanu. Čak ne mrdati iz Bosne i Hercegovine. Zapravo, baš to nemrdanje iz Bosne i Hercegovine i jeste naša velika nevolja. Zatucanost i neobrazovanost baš i naviru iz te činjenice da nismo vidjeli svijeta, da ne putujemo, da smo se zabili u naše gudure i iz ovog beznačajnog brloga lajemo k'o bijesni psi. Kažemo li da je izvor mnogih naših nevolja da se zapravo bojimo svijeta, da se plašimo drugog i drugačijeg, bi li povjerovali?

Glupost kao gard

Nama je neznanje i forsiranje neobrazovanosti zapravo obrana od izazova koje donosi šira spoznaja. Zato tako lako upadamo u zamku floskula, uopćenih teza i junačkih bajki o superiornim nama. Jedna zatvorena riznica polu-istinitog znanja. A i ovi naši što su otišli vani, to je ista stvar kao ovdje, i dalje se masovno druže po zavičajnim klubovima, drže se unutar svog kruga, rade sve što su mogli raditi i ovdje. Jednom riječju – džabe vam odlazak u svijet ako ti glava ostane u provinciji. A ova naša provincija koju nastanjujemo upravo je zadnjih godina rodila vojske  zatucanih neznalica, razmnožene na junačkim epovima, medijskim napuhavanjima i vlastitom strahu da ne virimo glavom od okoline.

 Još bi čovjek i razumio što ne znamo puno o Africi ili SAD-u, ali mi ne znamo ništa ni o ljudima s kojima dijelimo životni prostor. Pogledajte samo koliko uopćenih „istina“  imamo jedni o drugima i koje cirkuliraju kao otrov u živom organizmu godinama.  Srbi o Hrvatima, Hrvati o Bošnjacima, Bošnjaci o Srbima, Srbi o Bošnjacima, Hrvati o Srbima, Bošnjaci o Hrvatima. Svi imaju uopćene „istine“ u kojima ovi drugi jedu malu djecu i krivi su za sve nevolje i ratove.

Uzdižući samo svoj narod kao jedini dobar, uz priče o njegovoj nebeskoj misiji, njegovoj blagosti ili njegovom merhametluku, one druge se u našoj riznici znanja sotonizira do kosti.

Svi Hrvati su tako (osim poštenih) ustaški koljači, katolički Papini podanici i kao takvi mrzitelji svega srpskog i bošnjačkog. Kockoglavi su, sirovi Latini, genocidni svinjojedi i okupljaju se u grupama.

Svi Srbi (osim poštenih) su krvožedni svinjojedi, četnički koljači, nose brade, većina i šubare, ružni su i smrde, prevrtljivi su i genocidni, nož im je za pasom, kao podanici pravoslavne ideje sanjaju da istrijebe Bošnjake i Hrvate, okupljaju se u grupama. 

Svi Bošnjaci (osim poštenih) su muslimanski ekstremisti, furaju se na mudžahedine, motaju žene da im se samo oči vide, mrze sve kršćane i najradije bi ih sve pobili, sanjaju zelenu transferzalu, hinjavci su i prevrtljivi, okupljaju se u grupama.

I tako dalje, i tako dalje… A što mi, zapravo, zbilja znamo jedni o drugima? Je li nas strah jednih od drugih zato što se znamo ili zato što se ne znamo? I otkud uopće taj strah i to (ne)znanje?

Kuga se širi

Ne jednom sam naišao na mlađe osobe, rođene nakon rata,  koje su odgojene upravo na gore napisanim „istinama“ o drugima. Nažalost, ne samo na mlađe. Postoje mnogo stariji kenjci, i nije ih malo,  koji su skloni vjerovanju da je onaj drugi i drugačiji upravo ovakav kakav je gore opisan. Postoje i oni kenjci koji će vas uvjeravati da ako i ne izgleda tako na prvi pogled, Hrvat, Srbin ili Bošnjak, kad – tad, ali pazite, kad – tad, mora pokazati svoje pravo lice, lice kakvo smo naveli gore u izboru najčešćih „uvriježenih misli o drugome“ .

Njih možete svaki dan pronaći u javnom diskursu, po kafanama, Internet forumima ili komentarima, njih možete naći i u raspravama „intelektualaca“.  Namjerno sam ubacio ono „okupljaju se u grupama“ za svaki narod ponaosob, jer to nam je zapravo stvarno zajedničko.

Naime, činjenica je da se danas  znanjem smatra ne učenje o drugima kroz razgovor i življenje s drugima, nego kroz razgovor sa svojima unutar grupe. To je ujedno i oličenje stava i hrabrosti. Nije danas stav i hrabrost da odeš među druge i vidiš da su previše kao i ti, da imaju iste želje i snove kao i ti, da vole kao i ti, da ljube kao i ti, da ih boli kao i tebe, da brinu poput tebe.

Ne, danas je stav i hrabrost iznositi tvrdnje koje sam nisi ni pokušao provjeriti. Ka malo dijete kada prvi put prstom upre u pekmez, u ajvar - u struju, na kraju krajeva. Nećeš znati dok ne probaš! Ali ne, danas je stav imati tuđi stav.

„Intelektualci“ bošnjačke provenijencije pričaju tako Bošnjacima o tome kakvi su im susjedi, tako i Hrvati pričaju Hrvatima, Srbi Srbima, pa onda polako narodnim jezikom to uđe u korijensko razmišljanje jednih o drugima i nema šanse da je drugačije od „naše jedine i prave istine“. A prava istina dotle ostane skrivena preko mosta, iza brda, preko rijeke ili tu preko ulice.

Slušamo što nam drugi veli o susjedu, a sami ne provjerimo je li zaista tako. Ubija nas lijenost, ne više da mrdnemo guzicom, nego i mozgom, pa jedemo junk – food za neurone – a to je uopćena slika o sebi i drugima. Ubi nas čopor. Vuk samotnjak nije u modi, a s njim  ni pamet, rezon i otklon od uvriježenih gadarija.

Koji je vama k….?

Prava istina je da smo tako prokleto slični. Ali je istina i da su naše međusobne razlike, koje objektivno postoje, stečene su  i neka ih, Hvala Bogu, danas nama nepremostive prepreke. Upravo zahvaljujući našem neznanju, toj kolektivnoj kugi ignorancije koju, tako lako i tako često podvedemo pod osobni stav i osobno mišljenje, mi smo jadni blokirani u ovoj baruštini bez napretka. U kojoj nam je Amerikanac glup i nasilan i svuda isti, Afrika bijedna, crna i svuda ista, a susjed neprijatelj i svuda isti.

I na kraju krajeva, ne čudim se ja toliko ovima što su ostali ovdje, indoktriniranost je ovdje bila nacionalni i državni projekt, čudim se onima koji su otišli u Ameriku ili negdje bliže na Zapad, među tuđi svijet, među šareni svijet. Kako, pobogu, kad si već dobio priliku vidjeti stvari kako treba i iz prave perspektive, kad si dobio priliku vidjeti širi kontekst, ti opet razmišljaš kao da si sad provirio iz ovdašnje tmine i gudure? Je li strašno i je li boli probati malo aktivirati mozak i probati promisliti drugačije?