Koliko dugo možemo ostati ljudi?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Omjer đubreta i čovjeka u ljudskoj civilizaciji naizgled se stalno mijenja, ali je zapravo uvijek isti. Između ta dva pola, ta dva ekstrema,  nalazimo se mi običniji, ordinarni ljudi, mi koji katkad pristanemo više na zlo, a katkad više na dobro. Mi,  tiha većina, kako bi se popularno reklo, ona koja ne vjeruje da može puno promijeniti, pa i ne razmišlja u tom pravcu, nego pusti da ju se mijesi i oblikuje, mijenja stvari tek kad one pređu granicu nakon koje će nam sutra biti žao.

Omjer istinskog dobra dobra i istinskog zla uvijek je isti na ovom Svijetu, samo jezičak vage mi ordinarni s vremena na vrijeme prebacimo na jednu ili na drugu stranu. Prebacimo, a da sami sebi ne vjerujemo da nam je to pošlo za rukom.

Sjećate li se, ono, kad je naišlo, kako danas volimo reći -  ZLO DOBA, pa kad je RAT zakucao na vrata, nije li upravo ta ordinarna masa ona koja ga amenovala i učinila tako strašnim? Nismo li MI našim odlukama i prihvaćanjem kumovali svemu? Loši ljudi rat pokreću, ali dobri ga učine stvarnim.  S vremena na vrijeme, upravo mi, obični ljudi, najednom odlučimo dati šansu zlu, i početnim odobravanjem,  i  kasnijom  šutnjom,  ili pristajanjem na strah, damo mu taj legitimitet.  I damo mu da se razmaše tako što krenemo linijom najmanjeg otpora.

Nismo mi, on nas je nagovorio!

A kad se razmaše – džaba ti sve, nema nazad! I odigramo ga do kraja onako kako smo sami odlučili. A onda kasnije, pristajemo na vlastitu laž da smo bili kao u nekakvom bunilu i kao da je neka čudna ruka vukla konce nad nama, da nismo bili svjesni i da nam se, eto, omaklo. I da je uvijek kriv tamo neki ideolog, vožd, pokretač, njegovi bliski suradnici i sitna raja koja probudi zlo u sebi ne bi li konačno dobila na značaju u društvu gdje su bili predodređeni za autsajdere. Ono kad nam lakne da je netko drugi kriv, a mi tek zavedeni. TIPIČNO LJUDSKI.

A kako i ne bi bilo tako kad je rat ljudska rabota i kad u njemu frcaju sve same ljudske emocije. Bog s ratom nema ništa, makar ga volimo petljati u sve to. On samo pusti ljude s vremena na vrijeme da se u njegovo ime dohvate mijenjanja zakona i uzimanja moći u svoje ruke, a kad čovjek krene glumiti Boga rat dođe sam od sebe.

Treba ljude, mora da konta On gore,  svako malo pustiti da prožive školu koju nikad ne naučiše, pa da im sto Knjiga s objašnjenjima  turiš u ruke.  I tako se pred ratovima ljudi uvijek odluče ponašati tipično ljudski – prepoznaju si među sobom lažnog idola, postaju slabi, predaju se gomili i stihiji, pristaju na sve, jer Bogu nekako u oči možemo i pogledati, ali nemoj da bi nam naši zamjerili! Kad se tiha većina počne plašiti vlastite sjenke i vlastita odraza u ogledalu i kad se počne plašiti bližnjeg kroz igru "naših" i "njihovih", e onda dolaze zla vremena. To nam je poznato, zar ne?

Poznato je da u nas ratovi minu, ali se ljudi ne dozovu pameti. K'o u inat Bogu. Sagradimo toliko bogomolja, a pameti se ne dozovemo. Nego i gore...

A onda, kad izgubi strpljenje s nama, redom dođu požari, suše, pa padne golem snijeg, i konačno s nebesa padne kiša, natopi zemlju i počne bujica nositi kuće, počnu rijeke topiti gradove i ljudi se, baš k'o u inat sjedine u nesreći i postanu, iz donedavne perspektive,  ATIPIČNO LJUDSKI – humani, hrabri, nesebični i voljni izaći u susret i onome kojeg su do jučer nazivno mrzili (da im ne bi zamjerio tkogod od "naših"). Pobijedi ono dobro u ljudima, pa se ona ordinarna većina naglo počne ponašati kako dolikuje ljudskom rodu.

Gdje se skrivao čovjek?

Svjedoci smo kako je ovih dana, u ovim silnim poplavama, ljudska crta opet zavladala. Pomažemo jedni drugima, ne pitamo ni kome ni zašto, jednostavno bujicu vode nadjačava bujica pozitivnih ljudskih emocija, empatije prema nepoznatom nekome, koji pod Božjom vodom s nebesa naglo više nije "onaj drugi, onaj koji će me nadglasati i majorizirati, onaj koji će birati mog člana Predsjedništva", nego "čovjek u nevolji, čovjek poput mene, s kućom poput moje, obitelji poput moje". Odjednom pomoć ne dolazi od "onih koji se mole drugom Bogu, onih koji ne vole našu zemlju u kojoj žive", nego od "dobrih ljudi koji skupa s nama dijele dobro i zlo u ovoj zemlji".

Sjećate li se onog velikog snijega otprije nekoliko godina koji je zameo Mostar? Nije li nas ona katastrofa ipak malo zbližila ili barem relativizirala neke naše podjele? Nije li odnos među stranama grada više relaksiran nakon onoga? Nismo li prešli preko nekih do tada bitnih sranja?

Hoće li sve ove bujice, klizišta i voda do grla, ljudske žrtve i uništena imovina relaksirati ljude u bliskoj budućnosti i relativizirati sva ona sranja koja nam političari serviraju, a koja stalno pušimo? Ne tražim da se svi najednom izljubimo, ne tražim da svi stanemo pod jedan krov bez zidova između prostorija, ali bi bio red da bar da zidove ofarbamo u ljepše boje i proširimo malo ta vrata među prostorijama. I red bi bio da se ne glumi stanodavca kad kuća nije samo tvoja i red bi bio da učinimo raspored u kući funkcionalnim i pravednim.

Red bi bio da svi skupa malo ohanemo s pizdarijama. I red bi bio da zadržimo jezičak vage na ovoj dobroj strani. Jer ovaj naš svijet, ma kojem Bogu se molio i ma kojem narodu pripadao, nije loš, samo pristaje na lakši put razmišljanja.

K'o budali šamar

Jer nekad davno, još u početku Svijeta,  kao da je nepoznata neka ruka učinila dio vage na kojoj je zla strana od nekog malo lakšeg materijala, pa u tom jednakom omjeru dobra i zla uvijek je nekako teže da prevagne dobro. Kao da je neki sklatkorječivi političar turio nekom nepoštenom majstoru posao u ruke, pa na toj strani gdje stoji zlo ovaj utrošio manje materijala, a pare podijelili međusobom.

Kakvi smo mi ljudi, nama velika nesreća dođe k'o društveno otrežnjenje. U nesrećama lakše odvajamo žito od kukolja. Pa su nam i oni koji prodaju humanitarnu pomoć ili dižu cijene vode odmah lihvari i profiteri. A sjećate li se kako je to bilo kad smo onako ljudski međusobno ratovali – bili su nam takvi isti, usprkos svemu, vođe i heroji!

Danas to nisu, jer omjer đubreta i čovjeka u ljudskoj civilizaciji naizgled se stalno mijenja, ali je zapravo uvijek isti. Između ta dva pola, ta dva ekstrema,  nalazimo se mi običniji, ordinarni ljudi, mi koji katkad pristanemo više na zlo, a katkad više na dobro. I u trenucima kada svi pređemo na stranu dobra, ono malo zla se puno  jasnije vidi. I lakše se u njega upire prstom. Nadam se da nećemo opet ubrzo stvari dovesti "u egal".

Neka se vode povuku, ali da neka pitanja koja je bujica nanijela ostanu gdje jesu. I da ih riješimo u svjetlu ovoga da jedni drugima najbolje možemo pomoći.  I je li konačno vrijeme da sjednemo k'o ljudi i riješimo ovo naše?