Hajd'mo mi fino oprati ruke od svega

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neko od Gallupovih istraživanja pokazuje da ljudi u Bosni i Hercegovini najviše peru ruke. Živimo zdravo. Kako je to tek smiješno čuti dok istodobno Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani ne mogu da dišu. Kako je to tek žalosno čuti dok Arcelor Mittal ponavlja da imaju sve potrebne dozvole za neometan rad.

Kako je to tek ironično čuti dok se u kinu Cinema City premijerno prikazuje film o tuzlanskom poduzeću Tuzla kvarc koje je prijavilo korupciju u procesu dodjele koncesija i otad mu se, narodski rečeno, gubi i posljednji trag. Opralo ih.

Pranjem ruku do isprana mozga

Volimo mi oprati ruke, veli Gallup. Amerikanci su to, oni bar najbolje znaju. Volimo mi oprati ne samo ruke, nego i memoriju, refrešati sustav, kao najsvježiji haaški svjedok Milorad Dodik. Došao čovjek u Haag, vidio oblakodere haaške, provozalo ga Hofvijverom, pokazalo mu Binnenhof, malo je maštao da mu je tu zasjesti, prošetao kasnije Het Pleinom, čuo legendu o Viljemu Šutljivom (Willem de Zwijger) i tu mu je jednostavno sinulo… ušutjeti, oprati ruke od svega.

"Nikada nisam čuo priče o etničkom čišćenju ili progonu", povika u haaškoj sudnici Dodik negirajući da je ikad spominjao rat, zločine, negirajući da je ikako bio tu 12. siječnja 2001. godine, da je ikad izgovorio 'Mora se otvoreno reći da su zločini počinjeni pod rukovodstvom SDS-a i to mora biti kažnjeno. Može se očekivati da će svi vodeći dužnosnici SDS-a doći pred Haaški sud'.

Pomislio je da pere ruke i da će prošlost tek tako nestati, da će samim njegovim negiranjem Srebrenica postati 'paper town' koji ne postoji, da će genocidna prošlost postati svojevrsna bitka za Jerihon, neka nova nepostojeća legenda Nebeske Srpske.

Čak je Dodik utvrdio da su Srbi samo odgovarali na ratne provokacije Hrvata i Bošnjaka. Ne bi me začudilo da je povikao da su se Hrvati i Bošnjaci sami ubijali.

Jer ne bi bio prvi ni posljednji

Nije to prvi bosanskohercegovački slučaj za kojeg bi se utvrdilo da su se pripadnici nekog sela sami poubijali.

Mnogo se, naime, posljednjih dana govori o generalu Sakibu Mahmuljinu, a SDA je čak utvrdila da je “i ranije na ovo upozoravala prilikom hapšenja uglednih komandanata i boraca Armije RBiH koji su bespotrebno prolazili pravne golgote da bi u konačnici bili oslobođeni, kao što su general Sefer Halilović, Naser Orić i drugi”.

Gdje je ovdje pranje ruku, pitate se. Najbolje to zna Josip Drežnjak, neumorni borac protiv vjetrenjača, za istjerivanje pravde za mještane Grabovice ubijene 1993. godine, kojeg je prošle godine general Halilović tužio zbog Drežnjakovih javnih istupa o akciji Neretva 93, za koju je haaški tribunal utvrdio da… nije uopće ni postojala. Vjerojatno ne postoji ni dokumentarni film “Kako je izdana Hercegovina” o planovima za oslobađanje Hercegovine.

Nije onda ni čudo da razmišlja Dodik, pa kad već nije postojala Neretva 93 i nije postojala Grabovica, možda da dovoljno dugo ponavljam i utvrdi sud da nije postojala ni Srebrenica.
Šta škodi, opereš ruke od svega. Barem to znamo mi u Bosni i Hercegovini.

Od Poncija do Pilata

I nemojte pomisliti da su eto Hrvati bolji jer su oni već isporučili i Kordića i šestorku i koga sve ne. Nema tu pretjerane razlike osim kalendarske. Zapravo su Hrvati utabali put svima, pokazujući kako se haaški uznici dočekuju kao pravi, istinski heroji, a hrvatski politički dužnosnici izmislili su frazu o lošem vremenu koja se počela koristiti za sve, od reformi javne uprave i isplate porodiljnih naknada, koji su nekad negdje zapeli u godinama poplava i velikoga snijega, a mogu se komotno nastaviti na jamama Radača, Bahtijevica i Rimski bunar.

Zaborav je čudna stvar, veže nas sve jednako dobro, baš koliko i naša navika da operemo ruke poslije pišanja i sranja. Baš onako Pilatovski. Bolje je nama oprati bakterije nego suočiti se s prošlošću.