Fanatici iz našeg kraja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kažu legende, a mi smo to upoznali kroz stripove i filmove, kako je Divlji zapad u ona davna vremena vrvio raznoraznim prodavačima magle, prevarantima, prorocima i nadriliječnicima. Taj teritorij naseljen svim i svačim, dugo je vremena bio nesređen i opasan za život, carevali su lokalni moćnici i njihovi šerifi, kradljivci stoke bili su najčešći kriminalci, a uz njih šverceri oružja i alkohola.

No, običan i bogobojazan svijet bio je i dalje u većini, tražeći svakodnevno svoj komad sreće u naoko obećanoj zemlji. Radio je i krivio kičmu pošten čovjek  i na tom  Divljem Zapadu, htio osigurati budućnost sebi i svojoj obitelji, ali su ga vrebale mnoge opasnosti.

Osim što su im moćnici otimali zemlju, a kradljivci stoku, nailazile su gladne godine, a i ono malo ušteđevine otimali su im lihvarski nastrojeni trgovci. Rekao bi čovjek da je taj Divlji Zapad bio jako sličan ovom našem današnjem društvu, zar ne?

Nije bilo čudno da je tadašnji čovjek upadao u krize, nije se imalo, nedostajalo je, gledalo se crno u budućnost, a opet vidjelo se kako se, unatoč svemu, netko bogati i uzima sve sebi. Nemoćan pred ionako labavim zakonom, koji ga nije štitio, nemoćan pred beznađem, čovjek je na Divljem zapadu donosio razne odluke.

U trenucima slabosti uzimao bi ono malo crkavice i stavljao na rulet ili poker, u nadi da će izaći bogatiji, na putu do tamo naletio bi možda na onoga što gleda u budućnost, ispostavit će se šarlatana, koji bi mu za malo novca predviđao svjetlu budućnost. Naišao bi možda na kola starog doktora koji je prodavao čudno pjenušavo piće koje je navodno liječilo sve bolesti.  Naišao bi na starog prijatelja koji bi mu ponudio pola novca koji mu je ostao u sefu banke u susjednom gradu, samo ako mu posudi novce da odjaše do tamo. Ili bi se jednostavno opio u lokalnom Saloonu.

Uglavnom što god da je uradio, pogriješio bi – i ostao bez zadnjeg novčića. S njim bez zadnje obrane od sramote i jada.

Izlaz u slučaju nužde

A onda bi naišao čovjek koji nudi izlaz. Čovjek koji govori uvjerljivo i ponosno. Koji obećava da će sav ovaj jad prestati, da će bogati usahnuti i da će pravda doći. Ne odmah i ne ovdje, nego kasnije i na drugom svijetu. Kako je ovaj svijet ionako u očima shrvanog i bezidejnog čovjeka odavno potrošio sve kredite, ideja o pravdi i izobilju na onom drugom nije zvučala loše.

Uostalom, vjera je to oduvijek obećavala, ali ovaj Zlatousti je zvučao tako konkretno i snažno da je u glavi konačno zazvonilo. Jednostavno, kao da nije bilo razloga da ga se ne posluša. Jednom. Pa još jednom. I još jednom. I da se stane uz njega.

U nedostatku bolje opcije, ova najednom postaje jedina. I htio, ne htio, čovjek krene slijepo slijediti jedinu opciju koja mu se učini izlaznom iz jada svakodnevnice. Uostalom, Amerika ni danas nije imuna na sekte raznih fela. I fanatične sljedbenike istih. Koji su odavno prešli granicu i spremni su za ideal položiti i odavno obezvrijeđen život.

Mala digresija. Sjećate li se Piramida sreće? Onih lanaca koji su okupljali ljude i igrali na kartu ljudske pohlepe i vjere da ima kruha i bez motike? Kao napravi se neki seminar, ponude neki proizvodi čija dalja prodaja donosi zaradu, a vaše je samo da nađete levate slične vama, pa da se lanac širi?

Eh da. Sjećate li se kako su vas do tada normalni prijatelji opčinjeno uvjeravali kako organizator toga misli dobro svima, a ne samo sebi i njima, kako im je promijenio život nabolje i dao novi smisao i kako iz ovih stopa trebate nabaviti odijelo i krenuti na seminar, družiti se i usput sigurno zaraditi. Sjećate li se, možda, i jeste li i vi upali u taj show u kojem ste otpočetka bili jebeni luzeri, a da niste bili svjesni? Nije li to bio fanatizam prve klase? Nešto poput sekte bazirane na tuđoj genijalnoj ideji i pohlepi mase ljudi. Hoću reći da fanatizam vreba u svima nama.

U nesređenim društvima i društvima beznađa, kao i u društvima materijalne dekadencije i duhovnog siromaštva lako je navući ljude na foru. Lako ih je natjerati da zaborave sebe i podrede se nekom virtualnom višem cilju. Lako ij je navesti i zavesti. Razočarani, nedokazani, prokazani, neutemeljeni ili nesređeni postoje u svakoj ljudskoj zajednici. Ona koja je humanija, optimističnija i svrsishodnija, takva sve te ljude nekako zbrine, dadne im drugu šansu i riješi im trenutne dileme i probleme.  Izgradi ih kao osobe.

Edukacijom, davanjem posla i vjerom u pojedinca budeći u njemu osjećaj svrhe i vrijednosti u zajednici, takva društva grade lošu okolinu za fanatizam. Pa bio on vjerovanje i u najgluplje teorije zavjere ili vjerovanje u superiornost vlastite nacije ili boje kože. Hijerarhijska društva u kojima gaze jedni preko drugih, u kojima se juri ili okrutno otima, u kojima se prave klasne i druge razlike, društva koja se temelje na neopravdano povišenim željama, estradi, marketingu i potrošnji, takva društva daju pogodan materijal za fanatizam svih oblika. Pritom je vjerski ideal najlakše prodati. Čak i lakše nego teorije o HAARP-u.

Dobro upakirana roba

Na ovom svijetu je takav ideal imaginaran i nepovjerljiv, te lako nalazi sljedbenike koji su pali na svim ovozemaljskim emotivnim ispitima. Još ako pritom nova nada budi one druge niske strasti, osim pohlepe, ako, recimo,  podrazumijeva i mržnju prema drugom i drukčijem. Ljudi se lože na to, mržnja je kao energetska bomba, vraća čovjeku vjeru u samog sebe i vlastitu bitnost! Tepajući mu da je poseban, da je na pravom putu i da će za to biti nagrađen, takav modus i od bezveznjaka i autsajdera pravi nekoga tko vraća vjeru u vlastiti bitak.

Isto kao što su piramide sreće navlačile kratkotrajan osmjeh na lice vaših pohlepnih prijatelja, tako vam se neprirodnima čine i oni koji su nakon faze stidljivosti, faze pušenja, faze obožavanja heavy metala ili punk rocka, faze zaljubljenosti, faze pisanja pjesama ili slikanja  i faze osamljenosti, našli novu fazu – onu vjersku. I to ponovno kao i u svim prethodnim fazama – prilično fanatičnu i teško vam podnošljivu!

Ali ipak, nije krivica u njima, nego u društvu koje ih nije ranije prepoznalo ili im dalo drugačiji smisao. Koje ih je pustilo u ruke raznih sumnjivih opcija. Uostalom, zar je i moglo drugačije? Kao na Divljem zapadu, kriv je poredak, koji je nekima dao sve, a ostale ostavio da se nekako snalaze u ludom vremenu bez čvrsta oslonca, u šumu gomile informacija i podignutih ljestvica prohtjeva i neumjerenih želja. I dok su, poput onog našeg seljaka iz gornje priče o Divljem zapadu,  očajno krenuli uložiti zadnju nadu da će živjeti kao oni drugi, neki su naišli na prodavača pjenušavog eliksira koji liječi sve, neki na poker, neki na prodavača magle, a neki na Zlatoustog. 

Vjerski fanatizam samo je vrh brijega fanatizma kojeg sazidaše fanatici svih vrsta i fela, ljudi koji su iz stanja normalnog prešli u stanje opčinjenog sljedbeništva. Kao i svaki brijeg, i ovaj naš brijeg fanatizma tanji je kako ide prema vrhu – i jedino dobro u čitavoj priči je da, ako je već na vrhu, vjerski fanatizam nije ni najbrojniji, a ni najčešći.

Srećom, ma koliko medijski bio eksponiran, on nije uzeo previše maha. On izgleda opasno jer slijedi agresivnu ideju, slijedi trag baruta i noža. U bazi brijega fanatizma ipak se nalaze fanatični internet komentatori i dežurni pljuvači, pohlepnici za brzom zaradom,  oni uvjereni u superiornost vlastite nacije i stalni glasači jedne te iste stranke.

Brojniji od vjerskih fanatika su oni koji zovu čitače iz dlana ili one koji gledaju u grah ili kašike. Brojniji su oni koji svakog jutra kao hipnotizirani čitaju horoskop. Ali, nastavi li se ovako, bude li naše društvo tonulo i dalje, svi su oni kandidati za vrh.