Ne znam, ne razumijem, ne vidim nikakav poseban, specifičan povod, motiv zbog kojeg se tri dana ove nedjelje predsjednik Palestine Mahmud Abas zadržao u posjeti Bosni i Hercegovini.

Poznato mi je, dakako, da će narednog mjeseca Palestina zatražiti u New Yorku od Generalne skupštine Ujedinjenih naroda prijem u familiju nezavisnih, suverenih država i da je pomoć bilo koje države u toj sveoobuhvatnoj, zahtjevnoj diplomatskoj operaciji dobro došla.

A Bosna i Hercegovina u Ujedinjenim narodima nije baš mačiji kašalj i irelevantna vanjskopolitička figura: Bosna i Hercegovina je već duže vrijeme nestalna (nestala?!) članica Vijeća sigurnosti UN-a. Šta je palestinski predsjednik Abas dogovarao i, može biti. dogovorio sa trojicom članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nije poznato.

Mora da je bilo izuzetno važno i uzbudljivo, čim je bosanskohercegovački šef diplomacije, hrvatski državljanin Sven Alkalaj nasilno prekinuo godišnji odmor (u tehničkom mandatu) u Slanom kraj Dubrovnika i osobno dočekao Mahmuda Abasa na sarajevskom aerodromu.

Vrlo je zanimljivo da je jedan od Abasovih domaćina, srpski član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović najavio kako će čim se vrati u Banjaluku dati svoj „konačan odgovor“ u vezi sa priznavanjem palestinske države. Po principu ''zovi prijatelja''.

Ispade da je srž problema ove zemlje u tome priznaje li, ili ne priznaje, Radmanović suverenost Palestine. Lako ćemo mi za Palestinu, problem je što se ni nakon pet debelih godina i šezdeset ogromnih plaća koje mjesečno zarađuje na toj funkciji tokom svojeg predsjedničkog mandata Radmanović nije kategorički izjasnio priznaje li suverenost i neovisnost i nedjeljivost Bosne i Hercegovine!

Kolektivni predsjednik države Radmanović, kojeg danima razdiru globalne more i regionalne gomore, nema tome ni dva-tri mjeseca je kazao: ''Ako nije moguć dogovor (po modelu kojeg robusno, ucenjivački nudi njegov stranački šef Milorad Dodik, bezbeli), onda ni Bosna i Hercegovina nije moguća“. A, kako će tek biti moguća jadna i napaćena Palestina, ako je prizna i u Ujedinjenim narodima podrži Bosna i Hercegovina koja je nemoguća sve dotad dok to ne stranački ne aminuju Milorad Dodik, Nebojša Radmanović i glasnogovornik SNSD-a, palanački krajiški skriboman Rajko Vasić.

Kada dobro razmisli svojom glavom, Radmanović će pri punoj svijesti i savjesti odlučiti onako kako je prelomio i srpski/srbijanski šef diplomatije Vuk Jeremić - Srbija je već odavno najavila da će priznati palestinsku državu, što je vrlo pragmatična protusluga onim islamskim zemljama i njihovim vladama koje još uvijek nisu priznale Kosovo.

Negdje u ljeto 1992. godine, poznate su mi samo konture, okvir, ne, nažalost, važni detalji u vezi s tim događajem, koje, sasvim pouzdano, zna bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, negdje u Evropi (Slovenija?) sreli su se predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i tadašnji palestinski lider Jaser Arafat. Izetbegović se rezigniran, utučen, vraćao sa mirovnih pregovora u Ženevi i, tvrde svjedoci, prvo što ga je lider PLO-a Arafat pitao bilo je: ''Koliko Vam teritorije Bosne i Hercegovine, predsjedniče, nude?“ ''Trideset, maksimalno četrdeset posto“, odgovorio je Izetbegović. ''Pristanite, prihvatite, predsjedniče“, posavjetovao je Arafat, ''meni kad bi sada predložili da mi daju petnaest posto nekadašnje Palestine, odmah bih prihvatio...“

Sve je već skoro punu godinu u ovoj državi blokirano, zapečaćeno, suspendirano. državna vlada, popularno nazvana Vijeće ministara BiH zadnji put se sastala toliko davno da se ni njen šef Nikola Špirić ne može sjetiti kada tačno.

Je li u toj vladi još uvijek član onaj Silajdžićev ministar, božemioprosti, ne mogu se sjetiti kako se čovjek zove, Safet Halilović, tako nekako. Ko je državni ministar pravde (Bariša Čolak je nekada obnašao, nije nemoguće da je ostao na radnom mjestu), a ko civlilnih poslova (Sredoje Nović, ne isključujem ni tu posthumnu mogućnost).

Vanjsku politiku (su)kreira Predsjedništvo Bosne i Hercegovine koje se sastaje u pravilnim vremenskim intervalima, kada se Željko Komšić, nakon iscrpljujuće posjete obitelji u Njemačkoj, preko Sinja vrati na radno mjesto, pa u Predsjedništvu BiH zatekne kolegu Nebojšu Radmanovića koji se tu slučajno zatekao; taman završio razgovor, skupo mu, troškali, od kuće zvati svako malo i čuti se sa Vukom Jeremićem da se usaglase oko priznavanja Palestine.

''Ogromno je priznanje i uspjeh naše diplomatije što smo postali nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda“, slavodobitno je prije više od godinu dana uskliknuo tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić.

Jeste, kako nije! Toliko smo nestalni i relevantni da treći-četvrti pomoćnik u britanskom Foreign Officeu može u po dana, u po noći nazvati predsjedavajućeg Predsjedništva BiH (živa istina!) i narediti kako će bosanskohercegovački ''nestašno-nestalni'' ambasador u UN-u Ivan Barbalić glas(ova)ti o već utanačenoj kampanji bombardovanja Libije.

Da nije tužno, bilo bi tragično batrganje Bosne i Hercegovine i njenih demokratski izabranih lidera da se nametnu kao „nezaobilazan faktor“, „glas razuma“ u globalnoj diplomatskoj košnici.

Ne vjerujem da itko od domaćih lidera barem u osnovnim naznakama zna dokle su stigli, odnosno gdje su zakrčeni pregovori BiH sa Evropskom unijom, zbog čega bi mogli propasti desetine miliona eura „pretpristupnih fondova“.

Potpredsjednik Vlade Srbije Božidar Đelić je početkom ove nedjelje suočio javnost u susjednoj državi sa bolnom istinom koju su mu saopćili u Briselu: evropska perspektiva Srbije u najtješnjoj je vezi sa priznavanjem Kosova.

Hrvatski ulazak u Evropsku uniju je, nema dvojbe, proces koji će biti okončan u narednih nekoliko mjeseci, prije izbora, ili nakon referenduma u toj zemlji.

I dok se naše susjedstvo bavi i zanima teškim unutrašnjo-vanjskim problemima, dramatičnim reformama cjelokupnog sustava, naša državna elita ne prestaje bacati prašinu u oči građanima; treba li, ili ne treba, glasati u UN-u za samostalnost Palestine.

Naravno da treba, ali to bi nas trebalo zanimati tek onda kada se u ovoj državi riješe, ili barem pokrenu lokalni, elementarni, supstancijalni, ključni problemi i procesi koji je razaraju i koje, očito, niko neće, niti namjerava rješavati osim vlasti koje vode ovu zemlju...