Svaki travanj za sestre Dajanu i Natašu je posebno emotivan i budi im sjećanje na onaj iz 1992. godine. Tada su posljednji put vidjele svoga oca Milovana Zubca, koji je nestao na području Mostara, a za kojim i danas tragaju.

Tada desetogodišnja Dajana i šest godina starija Nataša tada o ratu nisu znale ništa. O ratu nije mislio ni njihov otac, kažu u priči za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH). One se sjećaju da zato nije želio da bježi iz svoga stana.

Ostao je u Mostaru i obećao im da će doći u Nevesinje čim podigne zarađenu plaću. Od tada o njemu ne znaju ništa. Zajedno sa majkom i dalje traže bilo kakve informacije.

Mislimo da je on živ

''Možda će zvučati čudno, ali ja nekad čak mislim da je on živ, da je negdje izgubio pamćenje, da se ničega ne sjeća. U životu se svašta događa'', počinje priču Nataša Okuka, djevojačkog prezimena Zubac.

Dajana i Nataša pričaju kako su sa majkom i ocem tri godine živjele u Mostaru, ali su svaki vikend išli u Nevesinje kod bake i djeda. Kažu da se ne sjećaju posljednjeg susreta sa ocem, ali čuvaju pregršt uspomena na njega. Milovan je te 1992. godine imao 40 godina, radio je u mostarskom “Sokolu” i kćerke ga pamte ga kao divnog oca.

''On je bio predobar čovjek, zato je i nestao. Volio je ljude, društvo, na kraj pameti mu nije bilo da uzme pušku i nekog ubije. Uvijek je bio spreman da svima pomogne'', kaže Nataša i dodaje kako je bio dobar majstor te da i danas čuvaju neke stvari koje je on sam napravio.

''Nikada nikome nije uradio ništa loše i uvijek je govorio – 'pa ko će meni nešto uraditi?' Nije imao nikakvo zlo u sebi. Meni je u sjećanju ostao u nekim dječijim trenucima, kad me je učio da plivam na moru. Vozili bi auto, igrali se, spuštao bi se na naš nivo, nije bio strog, ne sjećam se da je ikada povisio ton'', prisjeća se Dajana oca Milovana.

Godine bez ikakvih saznanja o ocu, kažu naše sugovornice, jako su teške. Teška su i obiteljska okupljanja, slave i praznici.

''Kad god bi se otac spomenuo, plakali bismo. Nedostajao je i s godinama nedostaje sve više. Sad nam je potrebniji nego ikad”, govore sestre.

Nestanak ispred restorana

O očevom nestanku i onome što mu se možda dogodilo uspjele su da saznaju od priča ljudi koji su bili sa njim na dan nestanka, ali i zahvaljujući informacijama koje su im dolazile nakon rata. Te priče bi im, kazale su, često i odmagale, jer je bilo mnogo nagađanja, pretpostavki i netočnih informacija.

Za BIRN BiH prisjećaju se događanja u travnju 1992. godine.

''Tata je jedva čekao kada će doći u Nevesinje, ali tog travnja, kada je trebalo da izađe nikako mu se nije dalo'', prisjeća se Nataša.

Bio je petak i htjeli su da ponesu neke osnovne stvari iz stana, ali otac to nije dozvoljavao, jer je inzistirao na tome da je pred njima vikend, kao i svaki drugi, i da će se u nedjelju svi ponovo vratiti u Mostar.

U Mostar su se vratili samo majka i otac, a njih dvije su ostale u Nevesinju.

''Majka i otac su dolazili još nekoliko puta, a majka se 24. travnja vratila sama autom. Čak su pucali na nju, ali imala je sreću da pobjegne. Muškarcima je trebala potvrda da izađu iz Mostara, tata je nije mogao dobiti. On je rekao majci da će ostati još sutra da podigne plaću, pa će doći u Nevesinje'', priča Nataša.

Danima od Milovana nije bilo nikakvog glasa. Prisjećaju se kako je iz perspektive djevojčice i tinejdžerke život tog travnja prije 30 godina djelovao bezbrižnije i ništa nije ukazivalo na to da će uslijediti teški dani.

Tek pismo koje su Zubci dobili iz Crvenog križa u kome je navedeno kako je Milovan zarobljen, u kuću je donijelo pravi nemir. Dajana i Nataša prisjećaju se da su na licima majke, bake i djeda vidjele da se događaju ozbiljne stvari i od tada život je krenuo u smjeru neprekidnog traganja.

Do danas su uspjele donekle da slože priču o očevom nestanku. Priču bez izvjesnog kraja, ali sa mnogo nade u pozitivan ishod.

Prema informacijama do kojih je došla obitelj, Milovan je sa prijateljima sjeo ispred tada popularnog restorana ''Jagnje'' s namjerom da popiju kavu i krenu za Nevesinje. Tu su, kažu, zarobljeni.

''Bio je sa Garom Bogdanovićem i sa Racom Ivkovićem i još jednim čovjekom. Od njih smo saznali da su ih HOS-ovci odveli u neku dvoranu u Rodoč da ih ispituju o ratu, iako su oni bili obični civili. Netko je tada zapucao da ih prestraši i metak se odbio i tatu ranio u nogu. Saznali smo da su ga stavili u neko auto i odvezli. Kad se taj neki vratio, ostali su ga pitali šta si uradio sa njim, on je rekao da ga je odvezao u Split u bolnicu. Mi ne znamo je li to istina ili ne. Tu su ih razdvojili i oni više ne znaju ništa o tati”, prepričava Milovanova ćerka Dajana Zurovac.

Jedna od priča kaže da je on skočio u vodu i pokušao da pobjegne kada su ga ranjenog povezli za Ljubuški.

''Bio je dobar plivač, mogao je da pliva koliko hoćeš”, dodaje Nataša.

Iznenadno pismo nade

Na adresu općine Nevesinje, Milovanove kćerke kažu, 2012. godine je stiglo pismo od njima tada nepoznatog čovjeka iz Ljubuškog. On se raspitivao šta se dogodilo sa čovjekom za kojeg je tvrdio da ga je spasio jedne noći.

Obitelj Zubac tada je saznala da je Milovan pomoć zatražio u Ljubuškom. Pošiljatelj je u pismu, prepričava Nataša, ispričao kako je sa svojim ocem bio u obiteljskoj kući kada su kasno u noći čuli zapomaganje. Ugledali su čovjeka, koji je najvjerovatnije bio Milovan.

''Pisao je kako je čovjek bio ranjen, počupane kose u groznom stanju i oni su njega pustili u kuću i odvezli u hitnu pomoć. Savjetovali su ga da ne govori da je Srbin, već pravoslavni krišćanin'', priča Nataša.

Dio pisma objavljen je na pojedinim stranicama na internetu i iz toga se vidi kako pošiljatelj tvrdi da je Milovan završio u vojnoj bolnici u Splitu.

''Dvojica koja su ga odvezla su potvrdila da su ga u Splitu predala nekome. Ali kako je Hrvatska u Europskoj uniji, mi nemamo nikakve suradnje s njima. Bila su i naglabanja da su ga možda ubili usput, a neki čovjek je govorio da je s njim u bolnici u Splitu ležao čovjek koji bi po opisu mogao odgovarati našem ocu. Mi nikada nismo mogli da dođemo do papirologije, ne znamo je li zaveden u bolnici, majka je slala pisma u logore, ali nigdje ga nije bilo”, kaže Nataša.

Najbitnije im je, zaključuju, da ga pronađu, iako, govore, čak i da DNK analiza dokaže da je to on, teško bi im bilo da u to povjeruju.

''Toliko se ekshumiralo grobnica, toliko je tijela nađeno, mi nismo nikada ništa pronašli. Neizvjesnost je najgora. Volimo da pričamo o njemu, jer možda neko pročita, možda neko ima neku informaciju”, kažu one.

Sve informacije koje imaju, dodaju, ima i Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA).

''Nekad razmišljam da je živ, a nekad razmišljam, ma samo da ga nađem, da ga sahranim, odem na grob i upalim svijeću'', zaključuje Nataša, a Dajana dodaje kako im nije bitno da otkriju tko ga je ubio, već samo gdje se on nalazi.

''Ne treba nam ni ime ni prezime, ništa, nama samo treba da nam kaže gdje ga je zakopao, on je sigurno negdje sam, ne vjerujem da je u nekoj masovnoj grobnici”, dodaje Dajana.

Dajana i Nataša kažu da se trude da i njihova djeca znaju sve o djedu kojeg nikada nisu upoznala, da čuvaju uspomenu na njega te da ne mrze nikoga zbog onoga što se dogodilo njihovom ocu.