Postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, bivših šefova Službe državne sigurnosti (SDB) Srbije posljednji je u kojem će suci Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) utvrđivati odgovornost Srbije za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Suada Salkić je brata Azmira Alispahića posljednji put vidjela 9. srpnja 1995. godine, kada je s grupom Srebreničana krenuo u šumu. Kako kaže, pozdravio se s njom i majkom Nurom i nasmijan je krenuo, u nadi da će se ponovno sresti u Kladnju.

Dugo godina nije znala ništa o njemu, sve do trenutka kada ga je prepoznala na fotografijama sa snimka u kojem su pripadnici jedinice "Škorpioni" zabilježili strijeljanje šest Srebreničana u naselju Trnovo u blizini Sarajeva.

Terete se za UZP

"Ja tu snimku nisam mogla gledati. Samo ispočetka kad leže, i nisam više mogla gledati. Što će dijete, bojao se granata, bježao je kod nas, dođe… Znaš kako je bio plašljiv. Sve se zezao s djecom. Mali je on bio. Dođe, njih čuva, igra se. Što ćeš, nije to da kažeš da je bio odrastao. Nego i on dijete", kazala je Salkić za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Azmir je u srpnju1995. bio šesnaestogodišnjak, a 26 godina kasnije njegova sestra pravdu očekuje u predmetu "Stanišić i Simatović".

Jovica Stanišić, bivši šef SDB-a Srbije, i Franko Simatović, bivši zapovjednik Jedinice za specijalne operacije SDB-a, terete se da su od travnja 1991. do prosinca 1995. sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, s ciljem uklanjanja većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske.

Stanišić i Simatović su, prema optužnici, između ostalog naredili pripadnicima "Škorpiona" – Specijalnoj jedinici Državne sigurnosti Srbije da otputuju na područje pod srpskom kontrolom, u selo Trnovo.

Govoreći o Stanišiću i Simatoviću, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo (FHP) Ivana Žanić kaže za BIRN BiH da su oni cilj UZP-a pokušali da ostvare kroz progone, ubojstva, deportacije i druga nehumana djela u velikom broj općina.

"Na čelu tog udruženog zločinačkog pothvata je bio Slobodan Milošević. I on je također bio optužen pred Haškim sudom, ali, nažalost, mi nismo imali tu presudu koja bi dokazala njegovu odgovornost. Kada je preminuo Milošević, mi smo ostali bez mogućnosti da Haški sud osudi one koji su bili najodgovorniji iz političkog vrha Srbije", kaže Žanić.

Mozak operacije

Iva Vukušić, povjesničarka s holandskog Univerziteta u Utrechtu, pojašnjava kako su Stanišić i Simatović optuženi da su osnivali, trenirali i na različite načine podržavali paravojske poput "Crvenih beretki", "Arkanovih tigrova" i "Škorpiona" i da su odgovorni za ponašanje tih jedinica i njihove zločine na različitim mjestima širom BiH.

"Njih dvojica su zapravo tu, na neki način, bili mozak operacije. To ih Tužiteljstvp optužuje. Oni su koordinirali akcije tih paravojski, koordinirali su njihovo kretanje od Krajine u Hrvatskoj, preko Bijeljine, Zvornika i različitih drugih lokacija, pa onda sve do Trnova nakon pada Srebrenice”, dodaje Vukušić.

Simatović i Stanišić su uhićeni 2003. u Srbiji, a u prvostupanjskom postupku su oslobođeni krivice.

Apelacijsko vijeće je usvojilo žalbu Tužiteljstva i zbog nepravilnosti naložilo da suđenje bude potpuno obnovljeno po istoj optužnici, što je prvi put u povijesti Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Tijekom 228 dana obnovljenog suđenja saslušano je ukupno 80 svjedoka i prihvaćeno preko 6.000 dokaza.

Kada je 2013. godine donesena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kaže Žanić, to je bilo iznenađenje za sve u regiji, dodajući kako je Sud primijenio viši standard dokazivanja te utvrdio da su jedinice – "Škorpioni", "Srpska dobrovoljačka garda", "Crvene beretke" – počinile zločine na području BiH, ali da za te zločine nisu odgovorni Stanišić i Simatović.

Filip Švarm, glavni i odgovorni urednik magazina Vreme iz Beograda, kaže da je logično pitanje hoće li se i ovog puta doći do oslobađajuće presude.

Prema njegovim riječima, suđenje Stanišiću i Simatoviću traje oko 17 godina i pitanje je da li ima smisla tako dug proces, pogotovo po ovako osjetljivim pitanjima.