Mađarska nogometna reprezentacija iz pedesetih godina prošlog stoljeća bila je jedna od najboljih momčadi koja se ikada pojavila na nogometnim travnjacima. I do danas ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu je ostalo nejasno kako jedna takva momčad nije bila prvak svijeta. Sve što je napravila na velikim takmičenjima, bilo je zlato na Olimpijskim igrama 1952. godine u finskom Helsinkiju. Trenerski stručnjaci, novinari iz tog perioda su znali reći da je to momčad doslovce bez slabe točke, u kojoj su se igrači međusobno natjecali tko će dati više pogodaka. Ona u kojoj su igrali Gyula Grosics, Jeno Buzanszky, Mihaly Lantos, Jozsef Bozsik, Gyula Lorant, Jozsef Zakarias, Laszlo Budai, Sandor Kocsis, Nandor Hidegkuti, Ferenc Puskás, Zoltan Czibor. Momčad koja je mijenjala na određeni način povijest nogometa.

Bez obzira na to što nije bila europski ili svjetski prvak. Selekcija koja je imala Hidegkutija, Puskasa, ali još jednog sjajnog igrača. Sandora Kocsisa za kojeg se tvrdi i danas da je jednostavno bio neponovljiv. Čovjek koji je za svoju reprezentaciju odigrao 68 utakmica u kojima je zabio 75 golova. Dva se posebno pamte, ona Urugvaju u polufinalu Svjetskog 1954. godine. Baš te godine kada su Mađari "morali" biti prvaci, a nisu.

- Ta utakmica protiv Urugvaja bila je jedna od njegovih najboljih u karijeri. Sjećam se da je nakon te utakmice bio toliko iscrpljen nije se mogao jednostavno obući. Jedva je stajao na nogama. Te njegove brojke teško da će bilo tko nadmašiti u reprezentaciji Mađarske ikada, tvrdio je Gergely Marosi, ugledni mađarski novinar.

Druga glava poslije Churchillove

Imao je sjajnu tehniku, a bio posebno opasan u zraku. Kada skoči, pa šutira. Lopte su uglavnom padale oko gol linije pa je golmanima bilo jako teško takve udarce zaustaviti. Sportski novinari koji su gledali Kocsisa su znali reći kako on jednostavno nakon skoka može dovoljno dugo ostati u zraku i kada dođe do najviše točke onda glavom šalje neobranjivo u gol. Englezi koje su Mađari torpedirali u dva navrata, su napisali - Kocsisova glava je druga odmah poslije Churchillove. Nije ni čudo je jer Mađarska prvo slavila 6:3 na Wembleyu, a onda kući sa velikih 7:1, u revanšu kojeg su tražili Englezi.

Karijeru je počeo u momčadi koja se zvala Köbanyai, onda je pet sezona nosio dres Ferencvárosa, dok je najbolje godine proveo u Honvedu. Tamo je kao i u reprezentaciji uspio postići više golova nego što je odigrao utakmica (145/153). Kao mali u djetinjstvu je stekao nadimak „Kocka“, krpenu loptu je šutirao do iznemoglosti. I lijevom i desnom.

Stao na crtu Puskásu

Za reprezentaciju je debitirao golom protiv Rumunjske još tamo 1948 godine, a onda će kasnije zabiti rekordnih sedam hat-trickov-a. Godinu poslije uzeo je i prvu titulu s Ferencvárosem, pa je morao u vojsku. Sovjeti su „poklopili“ Mađarsku, pa je novi sustav odlučio parirati Ferencvárosu formiranjem Honveda. Gustav Sebes je dobio zadatak slaganje velike momčadi, pa je povukao Kocsisa, te ga spojio s Ferencom Puskásom, Zoltánom Cziborom i Józsefom Bozsikom. Uzeli su tri titule iako se baš nisu nešto Puskás i Kocsis pazili. Bolje rečeno, rivalitet je bio itekako prisutan. U Helsinkiju na Olimpijadi,

Sandor je onako pred svima u punoj svlačionici čuvenom desnom krilu Zoltanu Cziboru poznatijem pod nadimkom "Ludi" dobacio:

- Hej Ludi, pa ne moraš bas svaku loptu slati na Puskása.

Svjedoci su pričali, kako je svlačionica samo utonula u grobnu tišinu. Momčad igra sjajno, pobjeđuje, a Puskás je glavna faca. I sada netko se nađe da kaže nešto protiv najboljeg igrača na svijetu u tom trenutku. Još dvije godine mlađi. Nitko ništa nije govorio, iako su neki znali da Kocsis upravu. I u nastavku turnira su počeli malo "šarati" a Sándor zabijati. Zaustavio se na šest golova. Bio je drugi strijelac turnira. Iza Zebeca. U to vrijeme se pričalo kako Kocsis igra lijevom, desnom, glavom, a Puskas samo lijevom.

- Nije nam bilo lako. Ili bi jedan ostao nezadovoljan u zraku ako dobije loptu, ili drugi na zemlji, pričala su jaka i opasna mađarska krila.

U Bernu su Mađari morali otići do kraja

Sándor je nastup na Svjetskom u Švicarskoj otvorio s tri lagana komada Južnoj Koreji. Tri dana kasnije je u očaj bacio Zapadnu Njemačku, Kwiatkowski je primio osam golova, pola je dao baš Sándor. Nastavio je iz utakmice u utakmicu. Dva po dva, Brazilu, pa još dva već spomenuta Urugvaju u produžecima. U tom polufinalu Puskás nije ni igrao zbog kartona. Mađarska koja je bila stvarno nepobjediva na kraju nije izdržala.

Nakon 33 odigrane utakmice bez poraza u najvažnijoj su doživjeli – epski poraz. Godina poslije se pisalo o tom čudu, špekuliralo pa čak i dan danas da tu nisu bila neka čista posla. Da su svi njemački igrači završili u bolnici zbog, navodno, žutice. Mnogi su spominjali i injekcije koje su dobivali u poluvremenu. Mađari su nakon šoka u Bernu oporavljali novom serijom u narednih 18 utakmica bez poraza, ali su stvari počele mijenjati. U životima igrača, u samoj Mađarskoj.

Nema povratka kući

Prvo je izbila revolucija, protiv sovjetske prevlasti koja će biti ugušena krvavo. U to vrijeme Honved je bio na turneji po Europi, točnije igrao je utakmicu protiv Athletic u Bilbau. Nakon te utakmice, Kocsis, László Kubala, Puskás odlučuju, nema povratka kući. Puskás je završio u Realu, Kocsis u Barceloni. Njihovo rivalstvo se nastavilo. Real je u tom periodu ipak bio uspješniji. Uzeo je Kocsis dvije titule s Barcelonom, a priliku da napokon dođe na tron imao je 1961. godine. Finale Kupa prvaka i opet stadionu u Bernu.

- Znao sam da je taj stadion proklet. Ne mogu pobijediti na tom stadionu, govorio je Kocsis. Njegova Barcelona je bila strašno jaka u tom trenutku, veliki favorit, ali je izgubila. Benfica je slavila 3:2, Katalonci su pogodili četiri stative.

I na kraju samoubojstvo

Četiri godine poslije njegova igračka karijera je došla do kraja. Novca je bilo dovoljno, pa je otvorio dvije kavane u Barceloni. Čašica i cigarete bile su njegov najveći prijatelj. Kako je vrijeme prolazilo, on je pio sve više i pušio jednako tako. A onda su ga počele stizati bolesti, jedna za drugom. Tromboza, karcinom želuca, amputacija noge. Posljednje dane je proveo u klinici, u Barceloni. Uz sve bolove koje je trpio, tugovao je za svojom Mađarskom. Prije nego što okončati svoj život, doktorima i sestrama je ponavljao kako se osjeća sjajno tog 22. srpnja 1979. godine. A onda je odlučio onako kako je to radio na terenu, skočiti visoko, nezadrživo. Jednostavno, više nije mogao. Kažu strašno se plašio smrti, nije je želio čekati. To je bio njegov posljednji let. Imao je samo 49 godina.

Ostat će upamćen kao jedan od najefikasnijih igrača u povijesti nogometa. Izgubio je dva velika finala, nije bio prvak Europe, svijeta, ali to ne kvari i ne može pokvariti dojam i priču o velikom igraču, sjajnom napadaču. Jer „Kocka" je bio jedan.