Indijanac kojem su oduzete zlatne medalje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za atletiku se Jim zakačio sasvim slučajno. Prolazeći kroz kampus sveučilišta primijetio je momke koji nešto rade, točnije skaču u vis. Thorpe je pitao može li pokušati. I odmah je oborio rekord, rekord za koji on nije imao pojma. Thorpe je tada bio visok 1,72, letvica je bila postavljena na 1,75. Dan kasnije ga je prozvao tadašnji trener Glenn Pop Warner.

- Jesam li učinio nešto loše? upitao je Thorpe. Warner je odgovorio

- Sine, srušio si školski rekord u skoku u vis. To je sve.

Taj mladi momak će nekoliko godina kasnije fascinirati svijet na Olimpijadi u Stockholmu. Svijet i švedskog kralja Gustava V-tog, za kojeg nije bilo dileme. To je bio najveći sportaš tog vremena.

Pronašao opremu u smeću

Jim Thorpe je na Olimpijadi 1912. godine u Stockholmu osvojio dvije zlatne medalje. U desetoboju i modernom petoboju.

U desetoboju je bio nezadrživ. Pobijedio je u bacanju kugle, skoku u vis, utrci na 110 metara s preponama, te u onoj na 1500 metara.

Koliko je bio uvjerljiv najbolje pokazuje konačni rezultat. Kao prvi, Jim je sakupio 8412.955, oborio svjetski rekord, ostavivši iza sebe favoriziranog Huga Wieslandera, veliku švedsku nadu.

Da stvar bude gora po Šveđanina, Jim do Olimpijade nije nastupao u desetoboju, tek u petoboju.

Naravno, Thorpe je i tu bio najbolji, ukupno i pojedinačno. Skok u dalj, 200 i 1500 metara, bacanju diska. Samo je ostao kratak u bacanju koplja.

I tu se "rodila" jedna od najvećih priča, kada je u pitanju ovaj sportaš. Ili jedna u mozaiku njegovog kompletnog života.

Naime, Jim se prije nastupa našao u velikim problemima. Ostao je bez opreme, bolje rečeno tenisica koje su u to vrijeme sličile više na cipele. U vrijeme kada nije bilo moguće recimo otići do neke trgovine sportske opreme i kupiti iste.

Očajni Jim je tražio neko rješenje i pronašao ga je. U kanti za smeće. Da, u kanti za smeće.

Tamo je uspio pronaći dvije, ali različite tenisice, ne samo u boji. I veličina je bila problem, ali nije imao izbora. Barem je čarapa imao dovoljno. I uzeo je dva zlata.

Dvije zlatne medalje koje će mu vrlo brzo biti oduzete. Jer se u Americi, prije dolaska na Olimpijadu bavio profesionalno baseballom i američkim fudbalom. Znate, profesionalizam i Olimpijada, su stvari koje se nisu mogle povezati.

Točnije, po pravilima nisu smjele povezati. Thorpe je napustio Carlisle, da bi se okušao u poluprofesionalnom baseballu, u Sjevernoj Karolini. Vratio se tamo u vrijeme kada će upoznati svoju djevojku Ivu Miller.

Njena obitelj nije odobravala vezu i Thorpe pa im je on želio  dokazati da kao budući muž može u sportu zaraditi dovoljno da bi uzdržavao svoju ženu.

- Nisam znao da radim nešto pogrešno, nešto što nisam smio. Ja sam u to vrijeme još bio student i o takvim stvarima nisam niti razmišljao. Bilo je još mojih kolega su nastupali pod nekim drugim imenima, pseudonimima, skrivajući se, uzalud je objašnjavao Jim.

Problem je navodno ležao u nekih 20 - tak dolara koliko je zarađivao tjedno Thorpe. Worcester Telegram je prvi objavio priču, druge novine su nastavile.

Ustvari, on je u tom periodu bio jedna vrsta poluprofesionalca, za novac je igrao tijekom ljetnih pauza, kao i većina igrača sa sveučilišta, ali mu spasa nije bilo. Olimpijski komitet nije imao milosti.

Svijetla staza je bila njegova

Neki su već tada počeli pričati o diskriminaciji, jer za one koji ne znaju, Jim je bio američki Indijanac iz Oklahome, pripadnik plemena Sac i Fox, a ime mu je bilo Wa-Tho-Huk (Svijetla staza). Rodio se na indijanskom teritoriju blizu grada Prague.

U mladosti je teškim radom razvio svoje fenomenalne atletske vještine. 

I naučio trpjeti. Jer njegovo djetinjstvo nije bilo lako. Ali ga jednostavno ništa nije moglo zaustaviti.

Majku je izgubio rano, brata blizanca Charlija također. S ocem je stalno lomio koplje. Sport ili škola. Otac je prednost dao školi, Jim sportu, ali je nekako uspio povezati jedno s drugim.

Išao je na Sveučilište Carlisle Indian Industrial School, u to vrijeme vodeći indijski internat kojeg je osnovala vlada pod vodstvom generala Richarda Henryja Pratta.

Problem je ležao u činjenici da su u taj internat bila dovedena kako su ih tada nazivali "domorodačka" djeca iz cijele zemlje koja su bila podvrgnuta kulturnom genocidu, oduzeto im je bilo pravo na maternji jezik.

Naravno, ni to Jima nije moglo zaustaviti jer je stvarno bio veliki sportaš, a sport je nekako bio jedina svijetla točka pomenutog sveučilišta.

Igrao je protiv Eisenhowera

Zapamtio ga je i američki predsjednik Dwight Eisenhower. Kada su Jimovi "Indiansi" razbili momčad jakom vojnog sveučilišta za koji je igrao budući predsjednik. Završilo je 27:6, uz fenomenalnu partiju baš Thorpea o kojem su novinari već tada pisali kao o najboljem igraču kojeg su vidjeli na terenu.

I Dwight je bio sličnog mišljenja.

- Sjećam se Jima Thorpea. Nikada nisam vidio sportaša koji je toliko vježbao, koji je na terenu mogao napraviti što nitko drugi nije mogao. On je to radio najbolje.

Nakon povratka s Olimpijade, Jim se definitivno posvetio profesionalnom sportu. Šest sezona je igrao za NY Giantse, kasnije Cincinnati Redse i Boston Bravese baseball. U tom periodu, je bio i član Canton Bulldogs-a, momčadi američkog fudbala.

Upravo je Thorpe bio izabran za prvog čovjeka nečega što se tada zvalo  American Professional Football Association iz čega će kasnije nastati NFL kojeg poznajemo danas.

I nije samo Jim bio fokusiran na ova dva sporta, bilo je tu košarke, golfa, plivanja, veslanja, hokeja, boksa i lacrossea.

Vrhunski sportaš na ivici siromaštva

Po završetku svoje sportske karijere, Jim je nastavio borbu, jednako tešku kao i na samim njegovim počecima. Borio se kako da podmiri financijske obveze prema svojoj djeci (osmero), bivšim suprugama (dvije), što nije bilo nimalo lako za vrijeme Velike depresije.

Između ostalog, radio je kao zaštitar, građevinski radnik.

Između borbe za preživljavanje, razvoda, bilo je i alkohola.  1951. godine, se suočio s bolešću, radilo se o karcinomu. Njegova tadašnja treća, supruga Patricia Gladys je na jednoj presici plačući priznala koliko je situacija financijski teška.

U to vrijeme Jim se liječio u bolnici.

- Nemamo novca, Jim je potrošio svoj novac koji je davao raznim ljudima, ljudima koja je vjerovao. Ljudima koji su ga iskorištavali.

Dvije godine kasnije, Jim je preminuo. Prije svoje smrti, Thorpe je svojoj obitelji jasno dao do znanja da mu je posljednja želja biti sahranjen na zemljištu Sac i Fox u Oklahomi. Njegova supruga se tome protivila, pa nije ispoštovala njegovu želju. 

Jim je sahranjen na groblju Fairview, u Oklahomi, ali je njegova posljednja supruga u vrijeme dok se sakupljao novac za spomenik tijelo prebacila u Pennsylvaniju, Mauch Chunk i East Mauch Chunk gradovi su se ujedinili, te prozvali upravo po njemu Jim Thorpe.

Tu je napravljen i spomenik, Jim je tu prihvaćen kao svoj iako on baš i nije imao neke veze s ovim gradovima.

Njegova djeca su kasnije probala sve „popraviti“ a priča je ponovo otvorena 1982. godine, kada su vraćene Jim-ove olimpijske medalje i počasti.

Sports Illustrated je svojoj priči o "povratku" medalja, dao podnaslov u kojem je stajalo "Napokon su vraćene zlatne olimpijske medalje Jima Thorpea, ali za Thorpeovu porodicu sve neće biti u redu dok njegovo tijelo ne legne u zemlju predaka."

Borba za povijest

Pleme Sac i Fox pridružilo se trojici sinova u parnici protiv općine. Oni su citirali Zakon o zaštiti i repatrijaciji grobova indijanskih naroda iz 1990. godine, koji zahtijeva od saveznih agencija i institucija da vrate indijanske "kulturne predmete" (uključujući ljudske ostatke) njihovim narodima.

Borba je trajala čitavih pet - šest godina, na kraju je sve došlo do Vrhovnog suda koji je odbacio kompletan slučaj.

MOK iako je puno godina kasnije, predao dvije replike medalja Jimovoj obitelji, ali nažalost službeni izvještaji za Stockholm neće biti izmijenjeni. Drugim riječima, MOK je odbio čak i da prizna Thorpeove rezultate na 15 takmičenja na kojima je nastupao. Ostaje pitanje, zašto?

Da se ne zaboravi veliki Jim, ostalo je priznanje koje se dijeli od 1986. godine za najboljeg defenzivca na sveučilištima američkog fudbala. Priznanje koje su osvajali igrali poput Thomasa Everetta, Deiona Sandersa, Roya Williamsa.

Associated Press proglasio ga je "najvećim sportašem" iz prvih 50 godina 20. stoljeća. Završio je i u kući  slavnih američkog fudbala. Zahvaljujući angažmanu dvojice njegovih sinova, Williama i Richarda, i Povijesnog društva Oklahome, Thorpeove medalje bile su do 4. srpnja izložene u Nacionalnom muzeju američkih Indijanaca, u Washingtonu, u okviru izložbe “Najbolji u svijetu: Indijanski sportaši na Olimpijadama”.

U anketi koju je među ljubiteljima sporta proveo ABC Sports, Jim Thorpe je, zajedno s Muhammadom Alijem, Jessejem Owensom, Babe Ruthom, Jackom Niklausom, Michaelom Jordanom proglašen najboljim sportašem 20. stoljeća. ESPN ga je stavio na sedmo mjesto najboljih sjevernoameričkih sportaša stoljeća.

Svako priznanja koja nisu mala, ali ostaje pitanje da li bi život Jima Thorpea išao u nekom drugom pravcu da je recimo bio „čisti“ Amerikanac? Posebno nakon završetka sportske karijere.

Da li bi se MOK ponašao drugačije? Vjerojatno. No, bez obzira na sve, priča o Jimu, velikom sportašu, najsvestranijem ikada je ostala.

Priča o čovjeku koji se cijelog života morao nositi s rasnim predrasudama i uvredama.

O čovjeku koji nikada nije odustajao.