Tekst članka se nastavlja ispod banera
Jedno vrijeme su bili najteži mogu protivnik u gostima. Tamo negdje sredinom osamdesetih godina. Tribine uvijek krcate, bez pravih informacija o broju gledatelja. Jednostavno, takav je bio stadion.
Iako su recimo bile predviđene za nekih 15-ak, na iste se, uključujući i prazne površine između terena i ograde, posebno iza jednog i drugog gola znalo nakrcati i više od 25.000 gledatelja. Nešto manje trave kada gledate kazneni prostor.
Momčad koja je bila jedno vrijeme baš na domaćem terenu nepobjediva. Igrači s kojima sam imao prilike razgovarati a nije ih mali broj, često su upravo gostovanje u Prištini tih godina izdvajali kao jedno od najtežih.
Tamo gdje ni najbolje momčadi lige nisu mogle lako osvojiti bod ili bodove. I nije to bilo da netko ne pomisli zbog ovih ili onih razloga, jednostavno Priština je imala vrlo dobru, kvalitetnu družinu koja je nekada išla i iznad maksimuma u paklenoj atmosferi.
Naravno, prvo se Priština trebala probiti do tadašnje Prve lige što nije bilo nimalo lako. Posebno u vremenima koja su vladala početkom osamdesetih na Kosovu, pa je ova ekipa jednu cijelu sezonu igrala kao domaćin u Kragujevcu, međutim kako se situacija smirivala, tako je Priština igrala sve bolje. I na kraju je uspjela.
Tamo u sezoni 1982-83, prva je prošla ciljem kroz pakao zvani Druga liga istok, ispred Sutjeske koja je ostala kratka tri boda. Nakon dvadeset godina. Velike zasluge je imao vojvođanski Mađar, Béla Pálfi, trener.
Muzurović sjajno posložio momčad
U tom trenutku malo tko je znao ustvari kako izgleda postava ove momčadi, tko igra, tko su glavni igrači. Upoznavanje javnosti, ali i drugih momčadi je krenulo već naredne sezone. Jedne koja je bila najuspješnija za Prištinu u povijesti.
Pálfija će na klupi naslijediti Fuad Muzurović, popularni Dajdža koji je imao priliku da vodi jednu momčad u kojoj su najveće face bili budući igrači Partizana Fadilj Vokri i Zoran Batrović.
Bili su tu i Sahit Keljmendi, Ramiz Krasnići, Agim Cana, Faton Domi. Na domaćem terenu, u cijeloj sezoni Priština je samo dva puta remizirala.
Po bod su izvukli Hajduk, Zvezda i Željezničar. Gubili su Partizan, Dinamo Zagrebom tada vrlo jaka Rijeka, Velež koji je jedno vrijeme bio na vrhu tabele. Priština je nakon 12. kola bila druga, na polusezoni sedma, na kraju osma.
Posebno vrijedna bila je pobjeda na Marakani protiv Zvezde 1:3. Agim Cana i dvostruki strijelac Batrović su bili kreatori velikog trijumfa.
''To je bilo zlatno doba nogometa u Prištini. Igrali smo sjajno, stadion je uvijek bio krcat, navijači su bili bukvalno uz aut-liniju. Vodio nas je Fuad Muzurović, koga želim posebno istaći u svojoj karijeri, uz Fahrudina Jusufija. Mnogo sam ga cijenio kao osobu i kao stručnjaka. Sjećam se avanture sa Vokrrijem, noć prije utakmice s Olimpijom iz Ljubljane. Šef se vratio nešto kasnije u hotel, a onda mu je recepcionar onako samo glavom pokazao prema baru. Imao je što i vidjeti. Ja i Fadilj spavamo za stolom. "Otvori se zemljo, progutaj me" pomislio sam. Bilo me je sramota. Probudio nas je i upitao "momci želite li da vam donesu nešto za doručak." Sjećam se na nismo dobro igrali, Olimpija je vodila, ali smo nekako napravili preokret, Fadilj je zabio za pobjedu. Ja sam bio spreman umrijeti na terenu da se jednostavno iskupim pred trenerom'', prisjetio se jedan od najboljih iz te momčadi, spominjani Batrović u jednom kasnijem razgovoru za medije.
I baš je Batrović uz Vokrija na preporuku Muzurovića završio u reprezentaciji.
''Na moju preporuku, obojica su završila u reprezentaciji kod Toze Veselinovića. Vokri je ostao nešto duže, kasnije je igrao i kod Osima. To je bio strašan igrač'', reći će Dajdža.
Priština je za osmo mjesto nagrađena nastupom u Srednjoeuropskom kupu, završila je druga u skupini.
Dolazi Ćiro, počinje spektakl
Muzurović će kasnije vratiti na klupu Prištine u jednom nešto kraćem mandatu nakon Vukašina Višnjevca i Ajeta Shoshollija. Shosholli je do tada bio tek drugi albanski trener, nakon Mensura Bajramija koji je vodio momčad.
Rezultati nisu bili dobri kao prve sezone, ali ni pretjerano loši. Polako su se počela pojavljivati i nova imena poput Pacarade, Xhevdeta i Fadila Muriqija, Nexhipija, Skender Shengylije, Kujtima Shale, Bellopoje, Llapashtica, Lalića, Cimillija.
Međutim, rezultatski momčad je oscilirala, pa se u jednom trenutku morala boriti za opstanak. Tada je na klupu došao Ćiro Blažević koji se sjajno uklopio u kompletnu priču. Onako u njegovom stilu.
''Svi su skočili da se Priština spasi. Ja sam došao kao neka zvijezda. Očekivanja su bila velika da ćemo ih spasiti ispadanja iz lige. E sad možete misliti, 35.000 ljudi je stalno bilo na stadionu i toliko izvan. To je bila jedna euforija koja se ne zaboravlja. Navijači su me nosili na rukama, bacali su me do drugog kata hotela. Plaćali su me u zlatnim dukatima'', govorio je Ćiro s kojim je opstanak izboren bez problema.
Iako je Priština u jednom trenutku bila posljednja.
''Ćiro je bio veliki trener i veliki motivator. Uoči utakmica došao bi u svlačionicu, stavio kažiprst na usta i rekao: "Psst. Sinovi moji, čujete li ovu divnu publiku? Oni su ovamo došli zbog vas, nisu oni tu zbog mene. Svaki od tih navijača je čekao nekoliko sati da uđe na stadion". Znao nas je tako zapaliti da bismo letjeli terenom'', reći će Kujtim Shala kasnije ljubimac navijača Dinama.
Kada je opstanak izboren, Ćiro je u svom stilu pozvao zamislite, Terezu Kesoviju da izvede početni udarac prije jedne od domaćih utakmica.
''Zašto ona? Pa jer je tad bila planetarna zvijezda. Stadion krcat kao čep, ni igla više nije stala. Pozvao sam Terezu da izvede početni udarac, a kad ga je izvela, primio sam je u ruke i nosio preko cijelog terena'', reći će Ćiro. Nije ni Tereza zaboravila taj dan.
''Rekla sam mu da ja to ne znam, a on će: "Kako ne znaš? Sve ću ti pokazati". Masa je urlala. Stala sam i šutnula loptu - ali u krivom smjeru! Svi su zanijemili, samo Ćiro kaže: 'Reko sam ti, bona, gdje da pukneš, ali eto, svaka ti čast!"'
Kraj zlatnih godina
Ćiru je zamijenio Milovan Đorić, njega Josip Duvančić, Priština je došla do polufinala Kupa, ali je poražena od Borca. Od Prve lige se oprostila na nimalo lijep način.
U posljednjem kolu je dočekala Čelik u onoj famoznoj utakmici kada su gosti nadoknadili dva gola zaostatka za tri minute, za opstanak. Sve je bilo povezano sa nekim drugim rezultatima.
Sljedeće četiri sezone Priština je igrala drugu ligu, a onda se našla u prvoj od onoga što je ostalo u Srbiji i Crnoj Gori.
Međutim, to je bila neka druga Priština u drugim okolnostima. Nimalo ugodnim. Od sezone 1999-2000, Priština igra Super ligu Kosova. Iza sebe ima i četiri nastupa na europskoj sceni.
