Od kralja napadača do gospodara života i smrti - Otto Harder
Svoju igračku karijeru je završio u 41. godine. U jesen 1932. godine postat će član Nacionalsocijalističke njemačke radničke, osam mjeseci kasnije i član SS-a.

Od kralja napadača do gospodara života i smrti - Otto Harder

Sport / Nogomet | 07. 10. 2020. u 09:10 Bljesak.info / Feđa IBRULJ | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Povijest nogometa piše različite priče. Posebno u tim nekim ratnim godina, kada uvijek imate dvije ili više strana. Netko je birao ovu, netko onu. Jedna takva je i ona o sjajnom napadaču Ottu Harderu kojeg su mnogi prepoznavali po nadimku Tull. Jedan od najboljih igrača HSV-a ikad, najbliži legendarnom Uwe Seeleru. Visok, vrlo snažan i nevjerojatno brz. S obzirom na svoju visinu, bio je sjajan tehničar, majstori driblinga na malom prostoru. Igrač koji je bio jednako opasan kada igra i glavom i nogom.

- Samo je bilo dovoljno da dodirne loptu, uspostavi neki nevidljivi kontakt s njom, iskra će pokrenut sve ostalo. To je bila čista magija, pisali su novinari tih godina o jednom od najboljih njemačkih napadača. "Kralj napadača " bio je jedan od najvećih nogometaša svog vremena i jedan od prvih idola u njemačkom nogometu. Ipak, njegov najveći problem je bio u tome što nije imao kondicije za više nekih 50-60 minuta, nakon toga je uglavnom stajao na terenu, čekao loptu.

Dvije titule s HSV-om

Nije imao običaj da se kreće bez lopte. Od 1921. godine, pa u narednih deset žario i palio terenima. Sistem natjecanja je bio takav da su se za prvaka Njemačke borile najbolje momčadi regija, ako bi to moglo biti najlakše pojašnjeno. HSV je dominirao sjevernom Njemačkom jer je u tom periodu čak osam puta bio prvak. Prvi put su postali prvaci Njemačke 1923. godine, nakon što su u finalu pobijedili Union Oberschöneweide, drugi put 1928, kada su razbili Herthu 5:2. Između ta dva velika naslova igrali su i jedno finale, a posebna priča bilo je ono iz 1922. godine igrano na stadionu u Leipzigu.

Video: 1922 Das ewige Endspiel HSV - 1.FC Nürnberg

Utakmica je prekinuta kod rezultata 1:1, dva igrača Nürnberga su bila ozljeđena, dvojica isključena, mrak je već padao, svi su bili izmoreni. Vodstvo saveza je čak nudilo titulu HSV, ali su je Harder i društvo odbili. U tih deset godina koliko je proveo u HSV-u, Harder je postigao nevjerojatnih 387 golova, što ga čini najuspješnijim strijelcem svih vremena u HSV-u nakon Uwea Seelera. Kakav je napadač bio najbolje potvrđuje i podatak da je na jednoj utakmici zabio čak 12 komada. HSV nije bio njegov prvi klub.  

Otac nije bio za nogomet jer su ga izmislili Englezi

Rođen je 25. studenog 1892. u Braunschweigu, otac nije bio za nogomet, jer je to igra koju su izmislili Englezi, radije je bio za gimnastiku. Srećom po Hardera, nogomet se kao groznica širio Njemačkom. Prvo je počeo u Hohenzollern Braunschweigu, kasnije prelazi u Eintracht. Podsjećao je na prvog tamnoputog igrača Tottenhama Waltera Tulla, pa je tako i zaradio nadimak.

Video: HSV wird Deutscher Meister - Sensationelle Aufnahmen von 1928 (HD)

Travnja 1914. godine je nastupio za reprezentaciju u susretu protiv Nizozemske 4:4, a nekoliko mjeseci kasnije sudjelovao je u desetoboju, jer se još uvijek  bavio i  atletikom. Kratko vrijeme čak se nadao sudjelovanju na Olimpijskim igrama 1916. u Berlinu, ali onda je došao rat.  Harder se javlja kao ratni dobrovoljac i dolazi na zapadni front. Nadređeni ga teško mogu zaustaviti, samo se ponekad kritizira njegova nedisciplina. Vojnik Harder hrabar je i pijan, drznik koji je tri puta ranjavan i nagrađen željeznim križem prve i druge klase. Kao podoficir, razoružava se i razočaran je ishodom rata. Njemačku je smatrao nepobjedivom, baš kao što ga je učio njegov otac Fritz.

Od čuvara do zapovjednika logora

Svoju igračku karijeru je završio u 41. godine, kao napadač Kiela. Još tamo sredinom dvadesetih se počeo isticati kao govorljivi nacionalist, pa će uskoro i postati članom Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke u jesen 1932. godine, osam mjeseci kasnije postao je član SS-a. Opet je tražio da kao dobrovoljac bude raspoređen na front, ali su godine bile problem, svoj ratni put gradio kao čuvar u koncentracijskim logorima. Zarobljenike nije ubijao, zlostavljao, svoju moć perfidnije zloupotrebljava time što se - poput mnogih nacističkih počinitelja - osobno obogaćuje otimajući ono najdragocjenije od progonjenih, zatvorenih. Mijenjao je zatvore - konc logore od Sachsenhausena, Hannover-Stöckena do Neuengamme, kod istoimenog sela koji se računao kao dio Hamburga. Igrom sudbine u tom logoru je završio i njegov suigrač, Norvežanin Asbjörn Halvorsen koji je također imao svoje velike zasluge u rezultatima HSV-a iz dvadesetih godina.

I suigrač mu završio u zatvoru

Halvorsen se vratio u Norvešku, trenirao je reprezentaciju koja je pred Hitlerovim očima nadigrala Njemačku u četvrtfinalu olimpijskoj turnira. Nakon napada na Norvešku, Halvorsena je uhićen, jer nije želio surađivati s okupatorima, pa je prošao kroz nekoliko Konc logora, prije nego što će završiti kod svog bivšeg suigrača u Neuengammeu. Tamo se nije susreo s Harderom, ali je po izlasku iz logora opisivan je kao "više mrtav nego živ". Imao je 40 kilograma, bolovao od trbušnog tifusa, upale pluća, reumatizma, groznice i pothranjenosti.

Video: Tull Harder - Vom Fußballstar zum Nazi

Deset godina kasnije Halvorsen je preminuo. Istovremeno, tijekom posljednjih mjeseci rata, Harder je upravljao konc- logorom Hanover-Ahlem, u kojem su se pretežno našli Jevreji iz Lodza. U prosjeku je zatvorenik preživljavao samo dva mjeseca, preko 600 ih je umrlo pod zapovjedništvom Otta Harder-a. Na kraju je uhićen od strane britanskih vojnika, pa pušten, ali i ponovo uhićen u vrtu svoje kuće i odveden u Centar za ratne zločine u Mindenu, gdje je držan pod pseudonimom "Paradajz" do početka suđenja.

- Priznajem da me ono što je rečeno u ovom procesu o onome što se događalo u mom kampu ostavilo gotovo bez teksta. Pretpostaviti da su se takve stvari mogle dogoditi i bez mog znanja. Nisam primijetio nijednu neobičnu pojavu u svom kampu Ahlem. Ne želim poreći da je bilo određenih manjih incidenata, uostalom, u takvom se logoru morala provoditi čistoća, red i disciplina, ali to se uvijek radilo u okviru pristojnih ljudskih granica, tvrdio je Harder.

Osuđen 15 godina zatvora

Zamjenik državnog odvjetnika je istovremeno priznao kako se izravno učešće Otta Harder-a u mučenju i ubojstvima ne može dokazati, ali da Harder „iako možda nije pristao na sve što se dogodilo“ , nije uložio nikakve ili samo nedovoljne napore da zaustavi sve te brutalnosti. Bio je zapovjednik. Tko bi to drugi trebao vidjeti? “ pitao se zamjenik državnog odvjetnika.

Na kraju je "König der Mittelstürmer" (Kralj napadača), s još četiri osobe proglašen krivim za smrt 373 od 617 ubijenih u Hannover-Ahlemu i osuđen na 15 godina zatvora. Ukupno 617 leševa premješteno je iz logora na groblje u Hannoveru ili lokalni krematorij. Ovo ne uključuje broj onih koji su sahranjeni u masovnim grobnicama u blizini logora od veljače 1945. nadalje.

Od prvih 373 ubijenih, oko 150 je umrlo od mršavosti i pothranjenosti, a ostatak je ubijen. Ipak, Harderu je kazna smanjena na deset godina, a pušten je već nakon od 4,5 godine, na Božić 1951. godine. Već u veljači iduće godine se pojavio na utakmici HSV-a, publika ga je oduševljeno pozdravila. U očima navijača je on bio samo nekada veliki napadač, legenda kluba.

Zaboravlja mu se ratna prošlost

Sve ono što se događalo u vrijeme rata prepušteno je zaboravu. A slično su razmišljali i ono koji su pravi brošuru grada Hamburga za SP 1974. godine. Rame uz rame s Uwe Seelerom i Juppom Posipalom, kao igrač koji može biti uzor mladima. Tek nakon intervencije, taj dio rezerviran za Hardera je izbačen.

Kad je Harder umro 1956. godine, sahrani su prisustvovali predstavnici kluba i mnogi obožavatelji. Klub se zahvalilo "Tulllu"  za sve ono što je napravio na terenu. Mladi igrači kluba čuvali su počasnu stražu na grobu, a lijes je prekrivao zastava HSV-a. Nitko niti jednog trenutka nije pričao o ratnoj prošlosti koja je ostala iza Hardera. Namjerno ili ne, veliko je pitanje. Jedno je sigurno, Harder je sam bio svoj put, kao dobrovoljac jednom, kao dobrovoljac drugi put. Jedno je nagrađen, drugi put osuđen. Jednostavno to je tako. Je li mogao drugačije? Vjerojatno jeste, ali nije. Imao je svoja uvjerenja, razmišljao je tako kako je razmišljao. Izabrao je put od "kralja napadača " do gospodara života i smrti.

Kopirati
Drag cursor here to close