Keeganove batine u zamjenu za dva špijuna

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Slovo B. Vjerojatno je slovo koje veliki Kevin Keegan mrzi. Nismo baš sigurni, ali vrlo vjerojatno. Jer to je slovo koje ga asocira na tri najgore stvari koje su mu se dogodile u životu. Bolne. Vrlo, bolne. Beograd - Billy Bremner - biciklizam.

Billy Bremner je bio igrač Leedsa s kojim se "pokačio" u utakmici Charity Shield na Wembleyu 1974. godine, pa je bio kažnjen. Dvije godine poslije, tada velika zvijezda britanskog ali i europskog nogometa je nastupio u utrci bicikla velikih zvijezda koju je organizirao BBC, pa je pao u neugodno se povrijedio.

Međutim, ono što mu se dogodilo 1973. godine u Beogradu je posebna priča. Priča o kojoj je sam Kevin "šutio kao zaliven" trideset godina. A bila je daleko najbolnija. I pomalo je nevjerojatna.

Engleska reprezentacija se nije uspjela kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 1974. godine. Nisu pobijedili jaku Poljsku tada u posljednjoj utakmici i ostali su bod kratki.

Za razliku od njih, Jugoslavija je preko Grčke i gola Karasija u zadnjim sekundama do onog pokojnog Katalinskog Španjolcima kroz majstoricu probila svoj put, pa je u sklopu priprema za nastup u Zapadnoj Njemačkoj dogovorena prijateljska utakmica na Marakani lipnja mjeseca baš 1974. godine.

Joe Mercer je bio novi čovjek na klupi Engleske nakon neuspjeha u kvalifikacijama, pa je Clemencea, Keegana, Hughesa, Collina Bella i ostale poveo na jednu turneju po "istočnom bloku". Od Leipziga preko Sofije do Beograda.

Vremenska razlika kobna

I vjerojatno tog jutra, 2.lipnja se ništa ne bi dogodilo da su ljudi koji su bili zaduženi iz ispred tadašnjeg saveza razmišljali o vremenskoj razlici Sofije i Beograda koja ih je na kraju koštala skandala, pravog diplomatskog rata između Velike Britanije i Jugoslavije.

Kad je ležerno odjevena momčad Engleske stigla u glavni grad Jugoslavije, Kevin Keegan bio je prvi igrač koji je prošao kroz kontrolu putovnica te je sjeo je na rub pokretne trake u čekajući svoje suigrače. Za razliku od nekih svojih suigrača koji su bili puno veseliji, ako znate o čemu mislim, kevin je bio miran, malo i umoran.

Društvo raspoloženih je predvodio Alec Lindsay, Kevinov suigrač iz Liverpoola. Najgore od svega, nitko u tom trenutku nije ni pomislio na Surčinu da se radi ni manje ni više nego o reprezentaciji Engleske.

I naravno tu se već "rodile" dvije verzije priče. Prema jednoj, domaćoj i Keegan je bio taj koji je galamio, urlao, skakao po traci za prtljag. Ljudi koji su radili na osiguranja su dohvatili Lindsaya, još neke igrače ali i Kevina. Koji je u toj situaciji najgore prošao. Navodno je Keegan u tom trenutku nekome od ljudi iz osiguranja ili nekom od tadašnjih milicionera nešto čak opsovao, nakon čega je krenula "vježba".

Po onoj staroj "nemamo pojma" tko si ti, Keegan je prošao polusatnu torturu. Dobio je po nosu, bubrezima, leđima, u jednoj posebnoj, odvojenoj prostoriji. Kada je izašao tragova krvi je bilo po licu, odjeći...

Teške optužbe za vrhunskog igrača

Tek nakon što su zajednički potrudili i dali objašnjenja, izbornik Mercer dužnosnici FA Ted Croker i Sir Andrew Stephen, sigurnosni su službenici na kraju shvatili da je njihov problematični lik jedan od najboljih europskih nogometaša.

Keegan je bio prisiljen oprati lice, ali nije skrivao tragove ni krv na hlačama od zlostavljanja. Pušten je u suzama i bez isprike.

U tom trenutku se već bio suočio s optužnicom da je " remetio javni red i mir, da se ponašao raskalašeno, čak i da je seksualno uznemiravao stjuardesu na letu iz Sofije prema Beogradu (iako je Kevin tvrdio kao je let prespavao), do napada na uniformirano lice.

Međutim, kada se situacija smirila sve je bilo kasno, diplomatski skandal je bio pred vratima, Englezi su bili spremni vratiti se kući odmah. A onda su se uključili političari, oni najvažniji s vrha i jedne i druge strane.

Engleskim igračima je stigla jasna poruka kako ni u kojem slučajem ne smiju propustiti utakmicu. Moraju igrati zbog viših interesa. Keegan i njegovi suigrači nisu imali pojma kakvi su to interesi u pitanju.

Tekma je odigrana, bila je odlična, obilježio ju je fenomenalan gol Oblaka za 2:1. Keegan je zabio za konačnih 2:2. Bajević je ušao s klupe, dok je Marić bio starter.

Englezi su vratili kući, igračima je naređeno da ništa ne pričaju o dešavanjima na Surčinu, posebno Kevinu. Koji ustvari i (ni)je dobio batine. Kako sada to?
Kompenzacija

U to vrijeme negdje u nekom jugoslavenskom zatvoru, svoje dane kazne od četiri godine na zidu su urezivali izvjesni Paul Mason i Robert Curtis, britanski agenti koji su "pali" prosinca 1973. godine.

Paul i Robert su boravili na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme arapsko-izraelskog rata kada su sovjetski vojni transporteri prelazili Jugoslaviju s oružjem za Siriju i Egipat. Britanski agenti su kroz šest dana prolazili pored zračnih luka, slikajući i snimajući sve ono što ih je zanimalo.

Imali su teleskop, dvoglede, kratkotalasni radio sposoban za nadzor zrakoplovnih komunikacija, uz bilježnice koje su bile pune podataka o uzletištima i zrakoplovima. I kada se činilo kako Paul Mason i Robert Curtis odlaze kući nakon šest dana boravka obavljenog posla, skupo su platili cijenu pogrešnog parkiranja, kako pišu britanski mediji u blizini mostarske zračne luke.

Optuženi su špijunažu, iako su tvrdili kako je njihov hobi izviđanje zračnih luka kroz Europu i prikupljanja informacija o civilnim i vojnim zrakoplovima.

''To je samo hobi poput skupljanja poštanskih markica ili starih kovanica. Neki ljudi u Britaniji čak prikupljaju brojeve vlakova i brojeve automobilskih tablica, govorio je tada na suđenju Robert Curtis.

''Dokazani su svi elementi špijunaže. Kako netko svoje postupke može smatrati hobijem kad kažu da ih zanimaju vojni zrakoplovi, posebno vojni zrakoplovi Sovjetskog Saveza i Bugarske?'', pitao se tužitelj.

Britanci su osuđeni na po četiri godine zatvora. Spasio ih je na kraju se ispostavilo jedan od najvećih engleskih nogometaša svih vremena Kevin Keegan. Na nogometno-diplomatski skandal odnosno špijunsku aferu stavljena je točka.

O „bezazlenom incidentu“, kako ga je opisao tadašnji državni sekretar za vanjske poslove Britanije Roy Hattersley, narednih trideset godina se nije ni pričalo ni pisalo. Jednostavno, dogovor je pao. Kevin nije dobio "degenek", Mason i Curtis nisu bili špijuni.

Kevin se zakleo kako nikada više neće doći u Jugoslaviju, ali jeste. Kao igrač HSV u sezoni 1979./80 na uzvratnu utakmicu četvrtfinala Kupa prvaka protiv Hajduka. Na kraju utakmica je završila bez pobjednika, kao i diplomatski obračun. Nije bilo batina, nije bilo špijuna....