Euro 2016., 19. dan

Djeca nam se smiju, moj Reufe!

Sport / Nogomet | 28. 06. 2016. u 09:03 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dobro, nije Reuf nego Roy, ali potpuno svejedno u ovom slučaju. Punchline iz legendarnih Nadrealista odlično dođe da opiše sav jad i nevjericu engleske javnosti nakon što je malešni Island junački izdominirao i s Eura izbacio napuhanu englesku nogometnu silu.

Tako smo dobili junake, patuljke koji su oborili diva, reprezentaciju za koju će navijati svi oni koji obožavaju životni moto tipa „Rage against The Machine“ i koji još uvijek vjeruju da ima pravde, makar zrno, na ovom nepravednom svijetu. Svi oni koji su drukali za Leicester ove godine tako sada imaju priliku sanjati da hrabri Vikinzi mogu srušiti i domaće francuske fićfiriće, da par malih dabrova svojim jakim ugrizom može skrenuti planirani tok moćne rijeke i zeznuti matricu.

This is Spartaaaaaa!!!

Zašto je Island uspio? Iz nekoliko razloga – prvi i najvažniji je da Island nije imao što izgubiti u ovoj utakmici. Oni su iza sebe imali već upisan poraz od Engleza i čekiranu kartu za doma. Nitko im ništa nije zamjerao već prije utakmice i taj njihov zadnji meč osmine finala protiv "Grdnog" Albiona mogao je biti samo jedno – party za ekipu! Došli su navijači, „pola Islanda“ se iselilo na stadion u Nici, bili su spremni imati večer svojih života. I ne samo oni, nego i igrači, koji su imali samo jedan zadatak – izaći na meč i odigrati ga muški, borbeno i hrabro, protiv „višestruko nadmoćnijeg protivnika“. Lars Lagerback, koji ni nakon ove utakmice na kontu neće imati poraz od Engleza, posložio je svoje trupe u borbeni raspored, održao motivacijski govor i gurnuo ih u vatru, koja to, ispostavilo se, i nije bila.

Da, Englezi su poveli rano iz penala (Rooney), ali hrabri Islanđani odmah poravnavaju koristeći svoj šablonski ulazak u šesnaesterac dalekom loptom iz auta, koja se prebacuje na peterac glavom – i tamo kao šilo upada Sigurdsson i zakucava loptu pored nemoćnog Harta. Tu se već vidjelo da je Roy Hodgson analizirao protivnika čitajući strip na WC šolji. 

Island je nakon toga postavio željenu formaciju, nakon čega je Sightorsson u 18' uputio jedan udarac na gol Engleza, koji (već viđeno) prolazi Hartu kroz ruke – i Vikinzi vode!

Sve nakon toga bila je demonstracija efikasnosti nad silom, trijumf lake konjice nad teškim konjaništvom, gdje su Islanđani praktično držali pod kontrolom sve što su Englezi uradili, a vrijeme je pritom prolazilo i radilo njima u korist. I kako su to činili – bez lažnih previjanja po terenu, bez foliranja i nabijanja lopte u aut! Ma, ništa od toga, Island se ponašao džentlmentski, sportski – i dotjerao zasluženu pobjedu do kraja, u 93'.

Pljuvačina na milijun načina

Englezi su u očaju, već smo par dana prije turnira u tekstu o trenerima targetirali Roya Hodgdsona kao trenera koji će razočarati na turniru, a iako je podnio ostavku, on će još danima trpjeti vulgarne naslove po medijima i sapunjanje od strane struke. I slijepci su mogli vidjeti da Hodgson nema koncepciju, već od prve utakmice je bilo jasno da on nije uspio napraviti homogenu reprezentaciju i da pravi strateške greške – sinoć je opet u napad ubacio Raheema Sterlinga, kojeg ni rođena majka ne želi više gledati u prvih 11, a što reći za ponovno davanje šanse Harry Kaneu, koji se opet isprosipao svojim pokušajima na silu. Sturridge je djelovao izgubljeno i nevoljko, Rooneya je potpuno ugušio (doduše, Rooney se sam već odlučio ugušiti, zar ne?), odabir „ofenzivnog“ Walkera na mjesto beka pokazao se kao poklon Islanđanima. Ukratko, sve što je Hodgson ponudio, Lagerback je majstorski iskoristio!

I tako je skršen engleski tigar od papira, a samo koji sat ranije bilo je jasno da je jedan drugi tigar od papira na izlaznim vratima Eura. Branitelji naslova Španjolci, opet u skladu s našim najavama, na klupi su imali Vicente Del Bosquea, trofejnog trenera, koji je nakon osvojenog SP-a i EP-a iza sebe imao blamažu na prošlom SP-u. Već tada su zvona zvonila na uzbunu, jer Furija nije bila ni blizu furioznosti.

Njihova igra postala je mučna za gledanje, predvidljiva i šablonska. Beskrajna dodavanja i „barcelonizacija“ igre u kojoj nije, osim Inieste i Albe, praktično ostao niti jedan igrač Barce, postala je drugorazredna varijanta „tika-taka“ nogometa. Hrvatska je to do kraja razotkrila, a Italija je definitivno razbucala taj koncept, gužvala ga i šutirala u korpu za otpatke. Za definitivno zbogom španjolskoj dominaciji u svijetu reprezentativnog nogometa. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali nema više, Španjolska sada mora sve ispočetka.

Conte je skontao

Zapravo smo znali, zar ne? Antonio Conte nije uradio ništa što nismo očekivali? Postavio je momčad po onome što je znao što će Del Bosque učiniti. Jer Del Bosque nije učinio ništa što ni prosječni TV gledatelj nije pretpostavio da će učiniti. Sastav smo znali mjesecima prije ove utakmice. Talijani možda imaju problem s kvalitetom domaće lige, nemaju više zvjezdane igrače, ali ne zaboravlja se taktika i ne gubi se osjećaj za nju tako lako. Uostalom, Talijani su znali da nakon debakla na SP-u treba mijenjati trenera. Dva puta su to učinili, pa su prošli Euro završili u finalu, a ovaj Euro su hit. Za razliku od Španjolaca koji nisu vjerovali svojim očima – i umjesto da mu se na vrijeme zahvale ipak zadržali Del Bosquea, koji se više doimao poput šlogiranog djedice na klupi, koji kao da i ne razumije zbog čega je, dođavola, uopće tu. Još mu je samo falila dekica.

Doduše, nije ni Del Bosque sam krivac. On na raspolaganju ima igrače – zvijezde, ali niti jedan od tih igrača nije ključni igrač svoje momčadi. Tako smo dobili gomilu dodavača zadnjeg pasa, ali njiti jednog koji bi probio obranu i taj zadnji pas dodao. Dobili smo razvodnjenu i bljutavu varijantu Barcelona formule, kojoj se prostor među linijama mjerio desecima metara i u koji su talijanski igrači upadali kao na treningu. Uz svu čast Italiji, Španjolska je bila ta koja nije ništa učinila da se promijeni. Stajala je razgoračenih očiju, poput jelena uhvaćenog farovima automobila u nailasku i nije se ni pomaknula. A izmjene? Aduriz, taj vitalni 35-godišnjak, dobro funkcionira u Bilbau, ali je „zelen“ za repku. Pedro? Nemojte me nasmijavati, vjerojatno najprecjenjenija „muha bez glave“ u modernom nogometu!

S druge strane, Conte je stavio legionare, nijedan pojedinačno nije bolji od svoj španjolskog pandana (osim naravno beskrajno čvrste BBC obrane, koja Piquea i prijatelje može u zubima nositi!), ali su uvezani baš kako treba.

Sve u svemu, ispali su i Englezi i Španjolci potpuno zasluženo. Na turniru ionako ne smiju ostati nedorečeni, pročitani, šablonizirani, malokrvni – i ufurani. Sreća da je tako.

Kopirati
Drag cursor here to close