Kada danas pogledate imena klubova koji su nastupali u ovom takmičenju koje je trajalo devet godina, na prvu možete pomisliti da se radi o nekoj recimo skraćenoj verziji Lige prvaka. Tamo negdje na samom početku kada smo imali osam momčadi. U to vrijeme kada je osnovan Latin Cup ili Copa Latina, definitivno je bilo to najkvalitetnije nogometno takmičenje u Europi. Do tada je tu na sceni bio Mitropa Cup.

Ideju o pokretanju Copa Latine je još davne 1925. godine u svojoj glavi imao španjolski novinar Alberto Martín Fernández. Međutim, ista je ostala u zraku sve do završetka rata, kada priča pada na plodno tlo zahvaljujući Fernándezu, ali i ljudima kao što su general Moscardó te Armando Muñoz Calera u to vrijeme prvi čovjek španjolskog saveza. Fernández je razmišljao o okršajima najboljih klubova Španjolske, Portugala, Italije i Francuske. Muñoz Calero je uspio povezati četiri saveza, pa je na kraju odlučeno da i oni prikupljaju bodove tako što onom iz kojeg dolazi pobjednik pripadaju četiri boda, finalistima tri, trećem dva i četvrtom jedan bod.

Barcelona prvi pobjednik

U početku priča je išla u pravcu da se igra u nekom formatu po skupinama ili nokautom fazom uz utakmice na domaćem i gostujućem terenu. Na kraju su se zbog ograničenih resursa organizatori odlučili za četiri momčadi i nokaut sustav prvaka iz četiri zemlje. Domaćin turnira se rotirao.

/

Čast da bude domaćin prvog Latin Cupa pripalo je Španjolskoj, što je nekako i logičan slijed stvari. Igralo se u Madridu i Barceloni, a sudionici su bili prvaci, Barcelona, Sporting, Torino i Stade de Reims. Tadašnji Estadio Chamartín je bio domaćin jednog polufinala i finala, druga utakmica polufinala i susret za treće mjesto se igrao na Camp de Les Corts stadionu u Barceloni. Važno je reći da je na ovom turniru nastupila momčad Torina, sastavljena od igrača iz drugih klubova Serie A, dva mjeseca nakon tragedije, avionske nesreće u kojoj je poginula kompletna momčad jedna od najvećih koju je europski nogomet ikada imao. Ovaj Torino koji se pojavio u Španjolskoj je jednim dijelom barem imenom bio nasljednik onog kojeg su zvali " Grande" Zato i ne čudi što je publika navijala za goste iz Italije.

Ipak u polufinalu je hat-trick Fernanda Peyroteta bio više nego dovoljan Sportingu za pobjedu nad Torinom 3:1. Mediji u Italiji su što je u tom trenutku bilo pomalo nevjerojatno smatrali da njihovu zemlju trebao predstavljati neki drugi klub, Inter ili Milan, koji bi smatrali su osvjetlao obraz naciji. U drugom polufinalu, Barcelona je potopila Stade de Reims 5:0. Nakon što je momčad iz Francuske izgubila i od Torina u duelu za treće mjesto, mediji u Francuskoj su se poprilično zabrinuli. Pisali su kako je Stade de Reims u vrhu francuskog nogometa, na međunarodnoj sceni na dnu.

Video: 1949- Primera Copa Latina de Fútbol

Barcelona je baš u finalu ovog novoformiranog takmičenja osvojila prvi međunarodni trofej predvođena napadačem Césarom koji je bio prvi strijelac kluba. Ova titula je došla navijačima Barcelone kao melem na ranu nakon onih 11:1 protiv Reala u finalu Kupa i odluke da se ukloni zastava Katalonije iz grba. Basora i Seguer su postigli po gol za Barcelonu koja je igrala u sastavu Velasco, Calvet, Curta, Calo, Gonzalvo III, Gonzalvo II, Basora, Seguer, Canal, Cesar i Navarro. Odmah je, međutim, organizacija turnira naišla na teške kritike. Nakon toga France Football je napisao:

'' Kup je pokazao brojne nesavršenosti koje bi mogle ugroziti njegovu budućnost."

Video: FC Barcelona 2 CP Sporting de Portugal 1 (Final Copa Latina 1949)

List je posebno kritizirao vrijeme održavanja turnira s obzirom na to da je stigao na kraju sezone.

Ponovljeno finale četiri sata i 25 minuta

Već sljedeće godine organizatori su se našli u dodatnim problemima, jer je 1950. godine igrano Svjetsko prvenstvo. Juventus, Milan i Inter su odbili nastup pa je došao četvrti Lazio bez nekih bitnih igrača. Slična je stvar bila i s Atletico Madridom koji se u odsustvu reprezentativaca morao pojačati igračima iz Real Madrida i Real Valladolida. Uz sve probleme koje je imao Lazio, Rimljane je uhvatio neki virus pa su stradali u polufinalu protiv Benfice 3:0. Iznenađenje je napravio Bordeaux odličnom partijom protiv Atletico Madrida. U finalu je Benfica vodila 2:0, Bordeaux je odgovorio preokretom za 3:2, na kraju nije bilo pobjednika (3:3). Ponovljena utakmica dan poslije je sada već možemo reći pomalo antologijska. Opet je završila bez pobjednika 1:1, ali je ovaj put odlučeno da se igra kao u hokeju, dok neka momčad ne zabije gol. Igralo se zamislite četiri sata i 25 minuta, prije nego što će Benfica slomiti otpor Francuza.

Video: Benfica vence a Taça Latina

Treće izdanje je proteklo u totalnoj dominaciji Milana koji je bio predvođen njihovim švedskim triom Gre-No-Li. Mario Renosto se proslavio s tri gola u polufinalu (Atletico), Nordahl je u finalu napravio isto za slavlje 5:0 kontra Lillea koji je upao kao zamjena za Nicu.

Tek u trećem izdanju organizatori i pokretači priče su došli na svoje. U Parizu su pojavio Juventus s Sárosijem trenerom i kapetanom Giampierom Bonipertijem, Barca s Kubalom, Nica i Sporting iz Portugala. U finalu su Katalonci slomili nekako otpor Nice zahvaljujući Césaru. Organizatori su zaradili tada velikih 27 milijuna franaka. S obzirom na to da je bio završen jedan ciklus, Španjolska federacija je po broju bodova bila najbolja za trofej.

I Real do naslova na kraju

Ipak kako je vrijeme prolazilo, organizatori su se mučili, klubovi su odustajali, morale su se tražiti zamjene za prvake. 1953. je bila godina u kojoj je Reims konačno prekinuo prokletstvo i postao prvi francuski klub koji je uzeo trofej. Dva pogotka Raymonda Kope dovela su ih do impresivne pobjede od 3:0 u finalu nad Milanom. Već sljedeće organizatori su morali otkazati turnir i tada je postalo jasno kako ovaj Kup neće preživjeti. Naravno razlog je bilo svjetsko u Švicarskoj.

/

Kada je 1955. godine, Real u Parizu tukao Reims sa 2:0 za svoj prvi trofej, malo tko je očekivao da će isti klubovima imati novi okršaj za manje od godinu dana u okviru Europskog kupa iz kojeg će nastati zvanično Liga prvaka. Formiranje Europskog kupa bio je ekser u kovčeg već posrnulog Latin Cupa.

Video: Copa Latina-1955 Real Madrid - Stade de Reims 2-0 (26.06.1955)

I do kraja su odigrana još samo dva turnira. Posljednja dva su pripala domaćim momčadima. Prvo Milanu, pa Realu. Svoje ime u povijesti ovog je upisao i legendarni Di Stéfano, strijelac jedinog gola u finalu 1957. godine na domaćem terenu protiv Benfice. To je bilo posljednje izdanje turnira ikada. Na kraju drugog četverogodišnjeg ciklusa, koji je ponovo pripao Španjolskoj, priča je definitivno završila.

/

Ambiciozan eksperiment koji nikada nije prevladao organizacijske nedostatke i nije uspio uistinu zaokupiti pažnju pristalica, je nestao sa sceni. Dobrim dijelom zahvaljujući i pojavi novog takmičenja, Europskog kupa. Iako nikada nije dostigao nivo ili značaj prijeratnog izdanja Mitropa Cupa, ovo takmičenje zaslužuje neko svoje mjesto u povijesti razvoja europskoj nogometa kao prije svega važna stepenica ka stvaranju Europskog Kupa ili Kupa prvaka kasnije.