Pacijenti čekaju
VIDEO | Transplantacija organa, uz sve mogućnosti i znanje, u BiH još nije zaživjela
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Doniranje krvi u Bosni i Hercegovini prepoznato je i tretira se kao program od životnog značaja. Sa doniranjem organa, međutim, sasvim je druga priča.
Ni dva deseteljeća borbe, ni brojne kampanje, ni oko 70.000 potpisanih donorskih kartica, transplantaciju organa nisu uspjele izdići ni približno na taj nivo.
U naizgled običnoj torbici, tridesetdevetogodišnji Senad nosi srce. Umjetno je to srce, poznato i kao mehanička pumpa. Bivši sportaš od nje se, zadnjih pet godina, ne odvaja čak ni kada spava i tako će biti sve dok mu ne bude transplantirano novo srce. Taj se zahvat u našoj državi ne radi, pa Senad za srcem mora tragati širom svijeta.
Odlazak u inozemstvo
"Ja sam sad bio u Francuskoj. Pokušao sam tamo da idem na azil. Kaos sam prošao tamo, vjerujte mi. Otišao sam ovako bolestan da bi mogao da uđem u taj azil, nisam mogao dobiti njihov azil i njihove papire da bi mogao da se transplantiram'', ističe za BHRT.
Senadovu sudbinu dijeli najmanje 30-ak ljudi u Federaciji koji su na listi čekanja za transplantaciju srca. Trnovit je put i onih kojima treba nova jetra, jer u posljednje četiri godine kod nas nikome nije transplantirana.
Malo više nade imaju samo oni koji čekaju novi bubreg, ali su i njihove šanse, nakon pandemije koronavirusa, značajno smanjene. Oči mnogih uprte su ka Eurotransplantu.
Tomislav Žuljević iz Udruženja dijaliziranih i transplantiranih FBiH, kaže: "Eurotransplant je najveća međunarodna organizacija za razmjenu organa. To što trebamo razmijeniti sa njima, mi to nemamo. To je problem."
''Koliko je medicina napredovala, toliko, a možda i više su transplantacije u Bosni i Hercegovini nazadovale. Od 2006., kada je urađena prva kadaverična, njihov broj je drastično smanjen'', tužno zaključuje Eldina Softić koja je, baš zahvaljujući jednoj takvoj, prije devet godina dobila šansu za novi život, a kojoj je transplantirana jetra.
"Ja sam dobila jetru od pacijentice kojoj je ustanovljena moždana smrt. Pored mene, spašeno je još četvero ljudi i mi danas se susrećemo gore na UKC Tuzla. Svi smo, hvala bogu zdravi, živi smo što je najbitnije'', navodi.
Pacijenti u RS u povoljnijem položaju
Transplantacioni program u Republici Srpskoj nikada nije zaživio, ali pacijenti iz tog entiteta, paradoksalno, ipak su u povoljnijoj poziciji.
Aleksandar Radun iz Udruženja dijaliziranih i transplantiranih RS, ističe: "To mora da se pohvali i istakne da Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske plaća u cjelosti obradu i transplantaciju bilo gdje na svijetu, ako neka bolnica kaže da će izvršiti tu transplantaciju. To se radi u Minsku, tako da ljudi idu masovno."
Milijuni maraka koji odlaze van Bosne i Hercegovine za transplantacije koje se mogu raditi i ovdje, nemogućnost uspostave jedinstvenog registra, te različiti interesni lobiji, a u konačnici i politika, samo su neki od razloga što transplantacijski program nije bolje zaživio, navode iz Donorske mreže.
Halima Resić, predsjednica Donorske mreže BiH, kaže: "Mi svi govorimo hoćemo u Europsku uniju. Sigurno je transplantacijska medicina vrhunac medicine. Ja ističem, toliko smo educirali kadra, toliko imamo kvalitetnog kadra, broj urađenih transplantacija je to pokazao. Zbog čega ne iskoristimo te resurse?"
''Da se slušala struka, danas bi na kliničkim centrima širom Bosne i Hercegovine bilo mnogo više kadaveričnih transplanatcija'', poručuje profesorica Resić.
Senadova borba za život, ali i mnogih drugih bila bi vjerovatno i mnogo lakša, jer bi i put do novog organa bio izvjesniji, sigurniji... i kraći.
