Psiholozi istražuju nasilje među djecom Mostara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Udruženje mladih psihologa, nevladina organizacija koja potpomaže osobni i profesionalni razvoj građana i pravnih osoba, nastavlja s iniciranjem društveno korisnih aktivnosti, koje unaprjeđuju lokalnu zajednicu Mostara.

Udruženje je u proteklih 5 mjeseci provodilo istraživanje “Procjena raznolikosti stavova i znanja o nasilju među djecom i odraslima u urbanim i ruralnim područjima” kojim je obuhvaćeno 240 učenika V-ih razreda iz urbanih i ruralnih područja, te njihovi roditelji. Istraživanje je provedeno u okviru projekta „Program prevencije vršnjačkog nasilja u prigradskim naseljima Grada Mostara“, kojeg implementira Udruženje mladih psihologa uz podršku IN fondacije – fondacije za socijalnu inkluziju djece i mladih u Bosni i Hercegovini.

Ovim istraživanjem nastojale su se ispitati relacije između percepcije obiteljskih odnosa i stavova i znanja o nasilju među učenicima petih razreda iz urbanih i ruralnih područja, odnosno procijeniti raznolikosti stavova i znanja o nasilju među djecom i odraslima u urbanim i ruralnim područjima. Agresivnost, odnosno nasilno ponašanje, kod djece školske dobi je tema koja u novije vrijeme zahtjeva sve veću pažnju struke i javnosti. Također, razlike među djecom s obzirom na mjesto stanovanja mogu biti od posebnog značaja za praktične aktivnosti. Naime, neophodno je pružiti jednake obrazovne i odgojne prilike djeci bez obzira na mjesto stanovanja, što u Bosni i Hercegovini zbog ekonomskih, socijalnih, pa i društvenih razloga, često nije slučaj.

U istraživanju se potvrdila prvobitna pretpostavka o postojanju povezanosti između percepcije obiteljskih odnosa i stavova i znanja o nasilju među učenicima petih razreda iz urbanih i ruralnih područja.

Šta djeca u osnovnim školama misle o prihvatljivosti nasilja?

Ohrabrujući je podatak da ne postoji statistički značajna razlika između učenika iz gradskih i prigradskih područja kada su u pitanju stavovi i znanja o nasilju. To znači da učenici u obje sredine pokazuju jednak nivo znanja kada je u pitanju nasilje. Međutim, bez obzira na mjesto stanovanja, čak 70% učenika smatra da je u redu na nasilje odgovoriti nasiljem uz procjenu da bi obitelj podržala takav vid nasilja (58%), te većina (54%) teško prijavljuje nasilje nastavniku ili drugoj odrasloj osobi.

U kakvim obiteljima se odgajaju nasilnici i žrtve nasilja?

Prema dobivenim podacima, način na koji dijete, odnosno učenik/ca, percipira vlastitu obitelj i unutar obiteljske odnose i klimu utiče na znanja i stavove koje ono ima prema nasilju. Pri tome, s izraženijom emocionalnosti majke i oca djeca pokazuju netolerantnije stavove prema nasilju i veće znanje o nasilju. S druge strane veća kontrola majke i oca znači da djeca u prosjeku pokazuju tolerantniji stav prema nasilju i manje znanje o nasilju.

Odnosno, dostupnost emocionalno podržavajuće odrasle osobe tijekom djetinjstva je dobar prediktor da će dijete imati negativan stav prema nasilju. Ovakvi podaci ukazuju na potrebu uspostavljanja učinkovitog sustava komunikacije između roditelja, škole, odnosno nastavnog osoblja, i djeteta. Naime, ukoliko djeca smatraju da obitelj podržava međuvršnjačko nasilje, a istovremeno teško prijavljuju nasilje odraslim osobama iz svoje okoline, postaje jako teško izaći iz začaranog kruga vršnjačkog nasilja, bez obzira na to da li se radi o nasilniku ili žrtvi.

Postoje li razlike u obiteljskim odnosima u ruralnim i urbanim područjima Mostara?

Istraživanje je pokazalo da postoji statistički značajna razlika između učenika iz V-ih razreda iz gradskih i prigradskih područja kada je u pitanju percepcija obiteljskih odnosa. Pri tome, djeca iz gradskih naselja u većoj mjeri percipiraju emocionalnost majke u odnosu na djecu prigradskih naselja, te izvještavaju o prosječno nižoj kontroli oca. Ovim se donekle potvrđuje stereotip o većoj zastupljenost „njegujućih“ majka u gradu, a „strožijih“ očeva u prigradskim područjima.

Podržavaju li roditelji u Mostaru tjelesno kažnjavanje?

Istraživanje pokazuje da roditelji generalno ne podržaju tjelesno kažnjavanje (80% roditelja se ne slaže sa trvdnjom "Djetetov uobičajeni neposluh treba kazniti fizički"). Međutim, 46% roditelja nije sigurno da li je fizička kazna dobra odgojna metoda, odnosno lekcija kada dijete uradi nešto loše (23% roditelja se slaže s tim da „Kada roditelj udari dijete kada ono namjerno uradi nešto loše, to služi djetetu kao dobra lekcija“, te jednak broj nije siguran da li se slaže s tvrdnjom.)
Zbog nesigurnosti roditelja u vezi fizičkog kažnjavanja kao odgojne metode, čini se značajnim provoditi programe prevencije vršnjačkog nasilja koji će raditi, ne samo na edukaciji djece, nego i roditelja o vršnjačkom nasilju, a posebno ulozi kojoj obitelj ima u pojavi istog. Pri tome, neizostavna je i škola, odnosno nastavno osoblje. Obuhvaćanjem ovih ključnih aktera uspostavlja se trijada „roditelj-dijete-učitelj“ koja je od ogromnog značaja za razvoj djece. Naime, uspostavljanje efikasne trijade „roditelj-dijete-učitelj“ omogućava sveobuhvatnije bavljenje problemom vršnjačkog nasilja, ali i sveobuhvatnije praćenje cjelokupnog djetetovog razvoja, ostvarivanje njegovih potencijala, prevenciju ispoljavanja neprihvatljivih oblika ponašanja i razvoja pozitivnih stavova prema učenju i školi.

Upravo zbog takvih prednosti, programi kao sto je „Program prevencije vršnjačkog nasilja u prigradskim naseljima Grada Mostara“, kojeg implementira Udruženje mladih psihologa uz podršku IN fondacije – fondacije za Fondacija za socijalnu inkluziju djece i mladih u Bosni i Hercegovini, a koji se bave trijadom „roditelj-dijete-učitelj“, postaju partner školama u odgovornom zadatku obrazovanja i odgoja djece, odnosno učinkovit alat u stvaranju sigurnog i pozitivnog školskog okruženja.