Stotinu godina Branka Ćopića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Branko Ćopić slovio je za najvoljenijeg pisca ovih prostora, ali u današnjoj Hrvatskoj, evo, nije zaslužio da se obilježi i zabilježi stogodišnjica njegova rođenja. Razlog je jasan, Branko Ćopić (bio) je srpski pisac. Iz istog razloga, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Ježeva kućica i njezin autor protjerani su iz školske lektire.

Po šumi, / širom, / bez staze, / puta, / Ježurka Ježić / povazdan luta. / Lovom se bavi, / često ga vide, / s trista kopalja / na juriš ide. / I vuk, / i medo, / pa čak i ovca, / poznaju ježa, / slavnog lovca....

Teško ćete, cijenjeni čitatelji i čitateljice, pronaći nekog tko je rođen prije devedesetih godina prošlog stoljeća, a tko u ovom uvodu neće prepoznati Ježevu kućicu, jednu od najljepših pjesama za veliku i malu djecu. Teško ćete naći nekog rođenog u ono vrijeme 'mraka', kome djetinjstvo svojim pjesmama i pričama nije obasjao Branko Ćopić, otac slavnog ježa, pisac kojeg se ne može ne voljeti. S prvim danom nove godine zakružilo se ravno stotinu godina od Brankovog rođenja, što je u hrvatskim medijima uglavnom prošlo nezapaženo, kao da nije vrijedno spomena.

Prema podacima iz matične knjige, Branko Ćopić rođen je u Hašanima, 1. siječnja 2015. godine. Gimnaziju je završio u Bihaću, a Filozofski fakultet u Beogradu. Na samom početku II. Svjetskog rata Branko Ćopić pridružio se ustanicima u Bosanskoj krajini. U partizanima je bio do kraja rata, nakon kojeg je prošao put od najvoljenijeg pisca Jugoslavije, do disidenta kojeg je partija zbog nepoćudnih javnih istupa izbacila iz svojih redova. Život je završio skokom s jednog Beogradskog mosta, koji nosi ime po jednom drugom Branku (Radičeviću).

Rekosmo, dugo vremena Branko Ćopić slovio je za najvoljenijeg pisca ovih prostora, ali u današnjoj Hrvatskoj, evo, nije zaslužio da se obilježi i zabilježi stogodišnjica njegova rođenja. Razlog je jasan, Branko Ćopić (bio) je srpski pisac. Iz istog razloga, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Ježeva kućica i njezin autor protjerani su iz školske lektire, ali Brankov Ježurka bio je nedoljiv do te mjere da se jedna izdavačka kuća ipak odvažila na tiskanje njegovih avantura, doduše bez navođenja imena autora na koricama knjige.

Nacionalni čistunci u redovima jezikoslovaca predlagali su da se Ježevu kućicu prevede na čisti hrvatski, e kako nam Branko ne bi pokvario djecu. Velikom piscu nije pomoglo što je do kraja života isticao da ima dva zavičaja, od kojih je jedan Lika, zavičaj njegove majke i voljenog djeda Rade, ovjekovječenog u nizu Brankovih priča.

Štoviše, moglo mu se to uzeti kao otežavajuću okolnost, jer opisujući svog ličkog djeda i njegove dogodovštine, Branko je opisao svijet koji će sredinom devedesetih biti gotovo pa zbrisan s lica (naše) zemlje; svijet kojeg se u Hrvatskoj mnogi prisjećaju isključivo s pogrdama i kletvom na usnama. Ipak, Brankovo djelo je u Hrvatskoj preživjelo.

Na svu sreću, Dubravka Ugrešić pogriješila je kad je 1994. godine sa žaljenjem zaključila: ''Danas je Branko Ćopić zaboravljen pisac. Svoje će mjesto, jednoga dana kad se uklone ruševine, već prema svojoj krvnoj grupi, naći u povijesti srpske književnosti. Možda i bosanske, zavisi od velikodušnosti trenutka. U Hrvatskoj Branko Ćopić više postoji.''

Ježeva kućica, Bašta sljezove boje, Orlovi rano lete, Magareće godine te još nekoliko najvažnijih Ćopićevih pjesama i priča našlo je put do novih generacija. Pokazalo se da nacionalisti Branka, njegovog Ježurku i za boje slijepog djeda Radu ne mogu baciti u zaborav. Ipak, za dobar dio Ćopićevog djela nove generacije će ostati zakinute.

Radi se o onom dijelu njegovog opusa koji se tiče Narodnooslobodilačke borbe u II. Svjetskom ratu. Ta borba u Hrvatskoj je sustavno diskreditirana preko dvadeset godina pa je, unatoč činjenici da je antifašizam upisan u preambulu hrvatskog Ustava, društvo u znatnoj mjeri usvojilo tezu da slavne povijesne trenutke hrvatskog, srpskog i drugih naroda koji su činili Jugoslaviju naprosto treba odbaciti i zaboraviti. Međutim, valja vjerovati i nadati se da ni Brankov Nikoletina Bursać još nije bacio koplje u trnje.

Valja se nadati da će prije ili kasnije rane minulog rata zacijeliti do mjere koja će nam dopustiti objektivniji i pošteniji pristup slavnoj antifašističkoj prošlosti ovog naroda. Ukoliko dočekamo to vrijeme, u njemu će nas opet čekati Branko Ćopić, sa svojim pričama, romanima i pjesmama. Dakako, naći će se među čitateljima ovih redaka i takvih koji neće čekati da im netko da signal kako je opet dopušteno prisjećati se dijela naše povijesti o kojem je najljepše pisao Branko Ćopić.

Riječ je, dakako, o 'izdajnicima', 'mrziteljima svega što je hrvatsko', 'jugonostalgičarima' i kako već ne nazivamo ljude kojima nacionalisti nisu uspjeli utjerati u glavu svoju istinu o II. Svjetskom ratu. Njima preporučujemo da uđu u prvi antikvarijat, gdje će ih na nekoj od polica čekati odvažni Brankov Nikoletina.