Ove godine navršile su se 33 godine od černobilske, najveće nuklearne katastrofe u ljudskoj povijesti čije se posljedice osjećaju i danas. Nekoliko desetljeća poslije nesreće radioaktivna prašina nije u potpunosti nestala, a procjenjuje se da je pet milijuna ljudi osjetilo direktne i indirektne posljedice radijacije.

Bila je subota...

Katastrofa se dogodila u nuklearnoj elektrani "Vladimir Iljič Lenjin" smještenoj u gradu Pripjatu tadašnjem Sovjetskom Savezu, u kojem je živjelo gotovo 50.000 ljudi. Oni su evakuirani iz domova u nadi da će se u njih brzo vratiti, ali ovo mjesto i danas je "grad duhova".

Bila je subota, 26. travnja 1986. godine u 1.23 sati kada je eksplodirao reaktor u elektrani, otpuštajući velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije od one oslobođene u japanskom gradu Hirošimi kada je bačena atomska bomba.

Iako točan broj stradalih tijekom i nakon te katastrofe još uvijek nije poznat, Ujedinjeni narodi su 2005. godine objavili izvještaj o 4.000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji.

Skrivanje katastrofe

Brojne zamjerke nakon nesreće odnosile su se na informativnu blokadu i skrivanje razmjera katastrofe i do nekoliko dana, ali potpune informacije su nedostupne i danas, što je kao problem identificirano i u nedavno objavljenoj HBO-ovoj mini seriji koja je vratila fokus javnosti na ovaj zaboravljeni dio svijeta.

Bosnu i Hercegovinu su tada "spasile" meteorološke prilike, jer je radioaktivna prašina nošena vjetrom dospjela sjeverno od tadašnje Jugoslavije. Radioaktivnost je prvo registrirana u nuklearnoj elektrani Forsmark u Švedskoj.

Zbog takvog odnosa sovjetskih vlasti informacije koje su stizale u BiH bile su šture, a u tom periodu za zaštitu od ionizirajućeg zračenja bila su nadležna republička ministarstva zdravlja, dok se Veterinarski fakultet bavio ispitivanjem radio-kemijske ispravnosti hrane.

Profesorica atomske i nuklearne fizike Lamija Tanović kaže za Fenu da je u ovakvim nesrećama od izuzetne važnosti pravovremeno obavještavanje javnosti, dodajući da je pitanje koliko dugo bi činjenice o černobilskoj katastrofi bile skrivane da Šveđani nisu otkrili povećanu razinu zračenja.

Zračenje registrirano u Sloveniji

''Koliko je onda štetnog materijala došlo u razne dijelove svijeta zavisilo je od meteoroloških prilika, vjetra i oborina. Postoji mapa koja točno prikazuje koji su dijelovi Zemlje najviše bili pogođeni, a BiH je u tom smislu ostala sigurna zona, dok je zračenje registrirano u Sloveniji'', istaknula je.

Ipak, da opasnost od radijacije postoji za bh. građane, čitaoci su imali priliku da saznaju iz medija tek u prvom tjednu svibnja kada su upozoreni da trebaju izbjegavati sve vrste zelenog povrća, meso i mlijeko od stoke koja se hranila na pašnjacima, pisalo je u Oslobođenju.

''Mi koji znamo što je značila katastrofa tada smo govorili da nećemo jesti salatu niti jagode, jer na to padne najviše prašine kroz oborine, ali srećom naš dio nije bio zahvaćen oblakom radioaktivnog materijala'', ističe Tanović.

Opasnost sljedećih 600 godina

Govoreći o posljedicama, napomenula je da postoje radioaktivni izotopi koji nastaju raspadom urana i oni su dugoživući. Stoga se čestice koje su doletjele iz Černobila zadržavaju veoma dugo te je još uvijek u zoni oko 30 kilometara radijusa oko elektrane prisutna radioaktivnost, iako je reaktor u betonskom sarkofagu.

Na zemlju je palo mnogo tog materijala i prostor je još opasan za ljude i bit će još, procjenjuje se, sljedećih 600 godina. To su periodi poluraspada, to je vrijeme koje je potrebno da se polovina početne količine raspadne.

Strašne posljedice ove katastrofe po zdravlje ljudi još uvijek se osjećaju, poput djece s različitim genetskim deformacijama koju su rodili ozračeni roditelji.

Čestice se lako inhaliraju

Viša znanstvena suradnica na Institutu za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu Anja Haverić kaže za Fenu da su organizmi, pa tako i stanice, svakodnevno izloženi djelovanju brojnih agenasa, uključujući i različita zračenja, s različitim posljedicama.

Sve vrste zračenja, dodaje, predstavljaju opasnost za nasljedni materijal, jer mogu narušiti integritet i strukturu DNK molekule uzrokujući mutacije, a konačni efekti zavise od dužine i intenziteta izloženosti.

''Kod nuklearnih zračenja važno je razdoblje tijekom kojeg radioaktivne čestice emitiraju zračenje. Kao izuzetno male, čestice se lako inhaliraju ili preko kože i probavnim putem dolaze u organizam i izravan kontakt s najosjetljivijim organima, tkivima, stanicama i u njima sadržanim molekulama'', pojasnila je Haverić.

Posebno su osjetljivi probavni sustav i koštana srž, a dugoročni efekti se ispoljavaju na plućima, bubrezima i slično. No, efekti radijacije također zavise i od tipa radioaktivnih čestica od čega zavisi posljedični štetni biološki efekt.

Posljedice

Efekti na genetički materijal se događaju na mikroskopskoj razini, promjene u broju kromosoma i kromosomskih garnitura i veće promjene u strukturi kromosoma, ali i na submikroskopskom nivou, promjene na razini gena.

''One imaju različite posljedice na funkcioniranje i preživljavanje stanice i u konačnici razvoj različitih patoloških stanja. Brojna istraživanja provedena čak i godinama nakon više nuklearnih katastrofa koje su se desile u daljoj i bližoj povijesti potvrdila su različite mutagene i genotoksične efekte zračenja'', naglasila je Haverić.

Izloženost organizma ekstremnim dozama zračenja je smrtonosna ili može izazvati tešku radijacijsku bolest, naglašava Haverić, a kod umjerenih doza javljaju se mučnine, povraćanja, glavobolje i slično.

Posljedice na genetički materijal, prije svega na molekulu DNK, mogu biti direktni i indirektni i od izuzetnog su značaja, jer se mogu prenijeti ili u novonastale ćelije (prilikom diobe tjelesnih ćelija) ili na potomstvo (ako se ispolje u spolnim stanicama).

Video: Chernobyl Nuclear Disaster, Original Report: April 30, 1986

''Direktne posljedice se manifestiraju kao oštećenja DNK molekule nastala direktnim djelovanjem radioaktivnih čestica pri čemu će ovakva oštećenja vjerojatnije izazvati čestice većeg naboja nego nisko nabijene čestice'', rekla je.

Nuklearna sigurnost u BiH

Ipak, u stanicama postoje složeni mehanizmi zaduženi za popravke nastalih oštećenja u DNK molekuli te je manja oštećenja lakše popraviti, ali ih ovi mehanizmi nekada ne prepoznaju pa se dugoročno akumuliraju u stanici s ozbiljnim posljedicama kao što je na primjer kancer.

Nuklearna sigurnost u Bosni i Hercegovini na prvi pogled je dobra, budući da na teritoriji BiH nema atomskih centrala ili nuklearnih elektrane, a te zemlje su pod posebnom brigom Agencije Ujedinjenih naroda za atomsku energiju u Beču u kojoj radi najmanje 5.000 profesionalaca.

Oni se brinu za nuklearnu sigurnost u svim zemljama jer proizvode pravila kako se rukuje s raznim nuklearnim materijalom i kako se on odlaže, kao i kako se od njega štititi te svaka članica UN-a ima obveze da poštuje ta pravila.

Pitanje nuklearne sigurnost u BiH posebno je aktualizirano nakon najave Republike Hrvatske da bi u blizini granice s BiH u Trgovskoj gori trebalo biti izgrađeno odlagalište nuklearnog otpada.

Iz Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost Feni je pojašnjeno da prema Nacionalnom programu provedbe Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva (Program za razdoblje do 2025. godine) prati aktivnosti Hrvatske o ovom pitanju.

Hrvatsko odlagalište

Njihova dužnost je da u okviru nadležnosti informiraju Predsjedništvo, Parlamentarnu skupštinu, Vijeće ministara BiH kao i Radnu grupu za praćenje stanja i aktivnosti u vezi s mogućom izgradnjom odlagališta nuklearnog otpada na lokaciji Trgovska gora, općina Dvor.

Ovim nacionalnim programom planirano je skladištenje radioaktivnog otpada niske i srednje radioaktivnosti nastalog u Hrvatskoj, kao i nastalog u nuklearnoj elektrani Krško tijekom procesa rada od 1983. godine do 2023. godine s mogućim produženjem rada još 20 godina do 2043. godine.

''Ujedno, planirano je i zbrinjavanje kontaminiranog materijala, niske i srednje radioaktivnosti, koji će proisteći iz procesa razgradnje ove elektrane'', kažu u nadležnoj državnoj agenciji.

Pohranjivanje različitih vrsta nuklearnog materijala radi se po točno određenim propisima, ali profesorica Tanović naglašava da ideja Hrvatske da napravi odlagalište blizu granice s BiH nije po propisima. Čak i da je savršeno napravljeno odlagalište u diplomatskim relacijama nije uobičajeno da se odlagalište ili nuklearna elektrana prave tako blizu granice s drugom zemljom.

Odlagalište bi trebalo biti apsolutno sigurno ako se napravi po propisima, dodaje Tanović, no često se događa da se propisi ne poštuju, ne samo u BiH nego i u drugim zemljama.

Izdvojila je primjer Sjedinjenih Američkih Država koje imaju probleme s odlaganjem nuklearnog otpada, naročito osiromašenog urana koji ostaje kao višak iskorištenog goriva u nuklearnoj elektrani kakvih ima mnogo u SAD-u te ova zemlja mora potrošiti značajna sredstava kako bi se to pohranjivalo u posebne skupe kontejnere.

Manji gabariti nuklearnog materijala ovisno od razine radijacije, također se posebno odlažu u betonske ili olovne kutije koje apsorbiraju zračenje i ne dozvoljavaju da to prođe vani, te stoga svaka vrsta nuklearnog otpada ima specifičan tretman uključujući i onaj koji se koristi u medicini.