Korona virus se uvukao u apsolutno svaki dio naših života, pa ni djetinjstvo više nije bezbrižno.

''Moja kćer nije htjela izaći ni na balkon, ma ni pogledati kroz prozor da 'uhvati malo sunca' jer je bila u grčevitom strahu da će je netko vidjeti i prijaviti, da će dobiti kaznu… A bila je zdrava u samoizolaciji kao i cijeli razred'', rekla je za Bljesak.info majka jedne tinejdžerice, koja je kako kaže razvila nenormalan strah, koji je smatra, utjecao na njeno psihološko stanje.

Strah u samoizolaciji

''Razvila je užasan strah, teška je ta situacija zatvorenosti. Vjerujem da je možda mlađima lakše, da im se kroz igru može objasniti, ali ovako kada su stariji, znaju sankcije i kazne, strah je veći. Ja svoju kćer nisam mogla nagovoriti da samo sjedne u auto da odemo na selo, da malo prošeta na zrak. Ovo je za nju bio baš jedan šok, i dalje je u strahu, ne toliko od korone koliko od te panike koja je nastala oko moguće kazne, ili da je ''ne daj Bože'' netko vidi da ona hoda a u samoizolaciji'', kaže ova majka, govoreći da strahuje da opet ne dođe do neke izolacije u razredu, jer ovakav strah kod djece, kaže nije nimalo zdrav.

U zajedničkoj analizi Andrea Kordić mag. psihologije, integrativni dječji i adolescentni psihoterapeut, i Marija Šimić mag. psihologije, grupni analitičar govorili su o sigurnosti, koja je jedna od osnovnih životnih potreba djeteta.

''Djeca se moraju osjećati sigurnima, a to je obveza i odgovornost odraslih. Fizička sigurnost, o kojoj se mnogo govori u posljednje vrijeme, aktualno je ugrožena pandemijom uzrokovanom koronavirusom, te se u skladu s tim provode mnoge mjere zaštite. No, osim fizičke sigurnosti, postoji psihološka sigurnost koja se odnosi na unutarnji osjećaj sigurnosti, a razvija se prvenstveno u sigurnoj okolini. Koliko je okolina u kojoj se trenutno nalazimo sigurna, stabilna i predvidljiva? Koliko gotovo svakodnevne promjene u rutini utječu na dječji osjećaj sigurnosti, stabilnosti i predvidljivosti? Što možemo učiniti po tom pitanju za djecu? Dok se god dijete ne osjeća sigurno ono je u stanju stresa, a dugoročna izloženost stresu negativno utječe na fizičko i mentalno zdravlje'', napisale su u analiziu Kordić i Šimić.

Preporuke se, kažu u analizi, mijenjaju iz dana u dana, nove epidemiološke mjere nejednake su za različite aspekte društva i neusklađene na razini države.

''Informacije su vrlo često kontradiktorne, što kod ljudi izaziva sumnjičavost, zbunjenost i frustraciju. Nova situacija i odraslima izaziva tjeskobu, a pitamo li se kako je djeci? Do jučer se pisalo o štetnosti ekrana na dječji rast i razvoj, a sada ih se na to potiče. Ograničavanje kretanja i praćenje online nastave dovodi do povećanog korištenja informacijskih tehnologija, više vremena provedenog na društvenim mrežama, što predstavlja rizik za vršnjačko nasilje putem istih. Djecu se poticalo da dijele svoje stvari i hranu s drugima, da se druže, igraju, iskazuju ljubav zagrljajem drage osobe, a preko noći takva ponašanja postaju ugrožavajuća, opasna i nepoželjna'', napisale su u analizi stručnjakinje.

Učiti djecu da (ne)dijele

''Manji sve te mjere shvaćaju na neki svoj način. U školi im se govori da ne smiju dijeliti užinu, zbunjeni su po pitanju velikog odmora jer ne smiju se s svog mjesta ustajati, a kad izađu van škole normalno se druže i dijele sve. Igraju nogometa i umore se, ne ponesu svi bocu vode, a kako mi kažu da i dalje svi piju iz zajedničke boce, djeci je jako teško objasniti zašto to ne bi smjeli… Stariji su opet drugačiji, malo više to sve ozbiljnije shvaćaju, pa je panika ako su zaboravili maskicu, kao da je više prisutan neki starah'', svoje iskustvo ispričala nam je majka troje djece, koja kaže da je jako teško u ovakvoj situaciji djeci objasniti pravila i zašto je važno da ih poštuju.

''Fizička distanca, ograničenost kretanja u učionici i školi, moguće odvajanje od roditelja i od vršnjaka, izloženost neprimjerenim negativnim informacijama, stalne promjene u odvijanju školske nastave, svakodnevno mjerenje tjelesne temperature, mogu biti značajan izvor stresa za djecu. Djeca mogu biti uznemirena i osjećati strah. Ograničenost kretanja u učionici i slijeđenje uputa može biti vrlo zahtjevno za neku djecu. Djeci je vrlo važno jasno i otvoreno objasniti iz kojih razloga su postavljena određena pravila ponašanja i čemu takva pravila koriste, te ih je potrebno detaljno pripremiti na ono što ih čeka u školi da bi imali barem malo osjećaja kontrole.

Djeca, ovisno o dobi trebaju biti informirana o virusu; o tome kako se virus širi, o simptomima i prevenciji istoga. Ako se s djecom ne razgovara njihove fantazije mogu biti mnogo gore od stvarnosti. Osim o pridržavanju mjera i brizi za fizičko zdravlje nas samih i drugih vrlo važno je s djecom otvoreno razgovarati i o emocijama koje doživljavaju. Oni slabije znaju izraziti svoje emocije, što ne znači da su dobro. Potrebno je pokazati djeci da je u redu ako su zabrinuta, zbunjena i ako im je mnogo stvari nejasno'', napisale su Kordić i Šimić u analizi.

Roditelji i učitelji trebaju biti tu za njih i njihova pitanja s puno strpljenja, podrške, razumijevanja. Potrebno je, dodaju, prilagoditi zahtjeve vezane za izvršavanje školskih obveza u skladu s trenutnim mogućnostima djece.

Djeca kopiraju od odraslih

''Djeca nisu u mogućnosti razumjeti sve što se događa oko njih, njihova prilagodba i uopće doživljaj novonastale situacije ovisi o pristupu odraslih prema istome. Onako kako se roditelji, a i drugi značajni autoriteti kao što su učitelji i nastavnici, nose sa stresom i nepoznatom situacijom na taj način će se sa stresnim situacijama suočavati i djeca budući da nemaju još izgrađene mehanizme suočavanja sa stresom, ne mogu se sama zaštititi, nemaju osjećaj kontrole niti prošla iskustva iz kojih mogu učiti. U kriznim situacijama, kao što je ova, djeca su najranjivija skupina jer dolazi do poremećaja u rutini koja je vrlo bitna za njihov zdrav rast i razvoj. Dugotrajno prekidanje ustaljenih rutina i razvojnih procesa može dovesti do emocionalnog stresa koji dugoročno može imati značajne posljedice na fizičko i mentalno zdravlje. Svaka dobna skupina djece prolazi kroz specifične razvojne izazove i u skladu s tim ima različite potrebe. Ovisno o okolini, prošlim iskustvima, individualnim zaštitnim i rizičnim faktorima djeca su više ili manje otporna na novonastalu situaciju. Neka djeca su prilagodljivija promjenama, dok će se kod drugih javiti emocionalne teškoće u vidu anksioznosti, depresivnosti, psihosomatske tegobe poput bolova u stomaku, glavi, zabrinutost, strahovi itd. Mogu se javiti i nagle promjene raspoloženja, povlačenje, poteškoće s koncentracijom i pažnjom, izljevi bijesa, agresivnost, promjene u spavanju i apetitu'', napisano je u analizi, gdje se posebno ističe, da ako roditelji primijete značajnije promjene u ponašanju kod djeteta važno je potražiti savjet stručnjaka.

''Posebno ranjivu skupinu čine djeca koja su oboljela od virusa ili čiji su članovi obitelji oboljeli ili umrli, te su dodatno izložena stresu kroz vršnjačko zlostavljanje, diskriminaciju i stigmatiziranje. Stigma je nešto s čime se svakodnevno susreću oboljeli od koronavirusa, pripisuju im se negativne osobine i to da su sami odgovorni za bolest. Stigma pojačava strah od zaraze, a smanjuje empatiju za oboljele. Potrebno je djeci objasniti da virus ne bira i da nema veze s osobinama ljudi te da na oboljele treba reagirati empatijom, a ne izolacijom i odbacivanjem. Roditelji, nastavnici i mediji imaju presudnu ulogu u prevenciji stigme i nepoželjnih oblika ponašanja vezanih za aktualnu zdravstvenu krizu, a najučinkovitije je učenje po modelu. Na kraju, postavlja se pitanje koji su dugoročni rizici postojećih epidemioloških mjera? Dovodi li socijalna distanca do otuđenosti, stigmatiziranje oboljelih do manjka empatije i razvoja psihopatije? Koliko dugoročno nošenje zaštitnih maski utječe na emocionalni razvoj djece budući da djeca ne mogu vidjeti izraze lica svojih vršnjaka?'', zapitale su se Kordić i Šimić, ističući da bi trebalo naglasiti da fizičkog zdravlja nema bez mentalnog, te su za normalno funkcioniranje osobe podjednako važni i jedno i drugo.

Renata Krstanović, Psihologinja Asocijacije XY u razgovoru za Bljesak.info rekla je kako je samoizolacija situacija koja i na odrasle djeluje frustrirajuće. Ali ipak, kaže, moramo uzeti u obzir da ovo nije više nova i iznenađujuća situacija, te da treba razgovarati s djecom.

Kako prebroditi dane samoizolacije

''Kada su u pitanju djeca, ona najčešće reagiraju u odnosu na naše reakcije. Stoga, ako im objasnimo trenutnu situaciju, zbog čega je samoizolacija potrebna, što podrazumijeva, koliko će trajati te da nisu sami i da se ona ne događa samo njima uvelike smo doprinijeli da se dijete relaksira. Ono nam vjeruje i osjeća se sigurno s nama. Do sada su se vjerojatno i upoznali s terminom „korona“ i znaju što označava, koje su posljedice i zašto je potrebno paziti da je ne prenesmo starijima i određenom dijelu populacije'', kaže psihologinja Krstanović, dodajući kako djeca imaju bujnu maštu koja može potaknuti i iracionalne strahove.

''Zato, vrlo je važno otvoreno porazgovarati s djetetom dajući sve relevantne informacije uz veliku dozu strpljenja. Podijeliti svoje emocije i objasniti da ni nama nije prijatno ostati u kući dva tjedna, ali da je ovo prolazna situacija. Isto tako omogućiti i komunikaciju s prijateljima i obitelji putem internet aplikacija. Zadržati dnevnu rutinu kao da fizički prisustvuje nastavi (ako je dijete školarac). Naravno da će neka djeca pokazati veći intenzitet preplašenosti. Potrebno je porazgovarati o njihovim emocijama, objasniti da razumijemo zašto se tako osjećaju i pružiti im podršku. Podijeliti, također, naše dileme i zabrinutost ali i objasniti da je ovo jedna od situacija koju ćemo prebroditi zajedno uz druženje i zabavu, ne samo učenje'', savjetuje Krstanović.

Dodaje kako tinejdžerima pristupamo na sličan način.

''Kod njih može prevladavati strah od budućnosti. Također, svakodnevna viđanja s prijateljima tijekom samoizolacije svedena su na internet aplikacije: I za ovu dob je iznimno bitno održavati kontakt s prijateljima. Praćenje svakodnevne rutine može pomoći, ne samo odraslima već i djeci, u očuvanju osjećaja reda i svrhe, usprkos samoizolaciji. Bitno je održavati (koliko je to moguće) redovne dnevne aktivnosti; škola na daljinu, redovno učenje, ustajanje i odlazak na spavanje isto kao kada se fizički prisustvuje nastavi, vježbanje. Jasan raspored svojih obroka u danu je također važan. Planiranje aktivnosti unaprijed i postavljanje realnih dnevnih ciljeva će doprinijeti da i djeca i mladi i dalje budu aktivni odnosno lakše će se prilagoditi istim tim obvezama kada prođe samoizolacija'', govori ova psihologinja savjetujući kako prebroditi samoizolaciju, naglašavajući da pojava korone i promjene koje ona nosi jesu utjecale na određen način življenja, navike, ponašanja.

''Tako će ostati još neko vrijeme. Razvoj djece ne bi trebao biti ugrožen ukoliko vodimo računa o zadovoljenju njihovih potreba za druženjem, socijalizacijom, učenjem. Ako odgovaramo na njihova pitanja, bivamo iskreni i reagiramo na eventualne simptome. Djeca i mladi jesu na jedan način „zakinuta“ za određen period druženja. Također osjetili su iskustvo koje je donijelo mnogo straha, neizvjesnosti i zabrinutosti'', kaže Krstanović, naglašavajući još jednom da je jako važna otvorena i jasna komunikacija.

Teret na roditeljima...

''Naš primjer nošenja sa emocijama, pridržavanja pravila ali i povjerenje u dječju snagu i sposobnosti prilagodbe djeca ne bi trebala osjetiti veće posljedice. Naravno, uvijek postoji mogućnost pokazivanja simptoma uplašenosti, bezvoljnosti i slično te je tada poželjno konzultirati se sa profesionalcem iz oblasti mentalnih zdravlja'', zaključuje Krstanović.

A dok se bore za egzistenciju u ovom vremenu teško sačuvanog posla i zdravlja, na roditelje je pao dodatni teret. Uz još težu borbu za punjenje potrošačke korpe koja je sve skuplja, roditelji moraju biti i učitelji, i profesori, stručnjaci za informatiku i sve ono od čega su odgovorni oprali ruke.