Društveni kalendar 53-godišnje Paole Marre posljednjih je tjedana prepun. Večerala je u nekim od najboljih londonskih restorana, uživala u velikim popodnevnim druženjima i sastajala se sa starim prijateljima na hedonističkim mjestima kao što je privatni klub za članove Groucho.

Bivša djelatnica glazbene industrije i dobrotvorne organizacije rođena u Kanadi ima puno prijatelja koji već 35 godina žive u Engleskoj. Svi su je željeli vidjeti tih posljednjih mjeseci, ali pribiližio se važan datum u njezinom životu.

Odlazak

Taj je datum došao ovaj tjedan. U ponedjeljak je napustila dom u East Finchleyu i sama odletjela u Zürich. U srijedu u 10 sati trebala je doći u Dignitas, švicarsku organizaciju za pomoć pri umiranju.

Tamo je, nakon što je od 2021. patila od raka crijeva u terminalnoj fazi i nakon mjeseci planiranja i papirologije, okončala svoj život.

"Rak crijeva bio je brutalan i neprekidan", rekla je dan ranije iz svoje hotelske sobe s pogledom na jezero Zürich. “Jednostavno se osjećam spremno... Ono zbog čega se slomim je priča sa svojim prijateljima i opraštane s ljudima. S ostatkom toga mogu živjeti ili umrijeti. Mogu se nositi s odlaskom.”

Marra je odlučila razgovarati s Guardianom jer ljudi u Britaniji "trebaju razgovarati o potpomognutom umiranju... moraju razgovarati o izboru".

"Ne bojim se umrijeti", rekla je. ''Bojim se umrijeti u bolovima.''

Potpomognuto umiranje i dalje je kriminalizirano u Ujedinjenom Kraljevstvu i, dok je čekala svoj dogovoreni termin u Dignitasu, Marra je rekla da bi bilo "ludo" da se potpomognuto umiranje ne legalizira u sljedećih nekoliko godina.

Kako umrijeti

''Važno je da nas ljudi čuju'', rekla je. ''Mi smo ti koji umiru. Mi bismo trebali biti ti koji biraju kako umrijeti. I to bi trebalo biti dozvoljeno u ovoj zemlji. Mislim da je stvarno nepravedno da to ne mogu učiniti ovdje.''

Prije nego što je otišla u Švicarsku, Marra je osjetila olakšanje nakon što je pronašla dom za svog psa, Stanleyja, u blizini mjesta Gwithian na obali Atlantika u Cornwallu, tako da on može uživati u šetnjama plažom. Nakon toga se Marra ovaj tjedna našla sama u neobičnom švicarskom hotelu sa dekorom iz 1980-ih, i sa namjerom da sebi oduzme život uz podršku dvojice predstavnika Dignitasa koje nikad prije nije upoznala.

Njezina odluka da progovori o svom putovanju pridonosi rastućem javnom pritisku za reformom – uključujući osobe poput Jonathana Dimblebyja, čiji je brat Nicholas nedavno umro od bolesti motoričkih neurona, i Esther Rantzen, koja ima rak pluća. Svi oni zakon u Britaniji nazivaju "okrutan i neuredan''.

Od 1998. godine više od 530 Britanaca moralo je otputovati u Dignitas kako bi umrli, a još više ih je bilo loše da bi stigli tamo ili nisu mogli priuštiti troškove veće od 10.000 funti.

Podrška javnosti

Ipak, ankete javnog mnijenja bilježe kako više od dvije trećine javnosti podržava pomoć pri umiranju uz strogu kontrolu. Prošli tjedan, čelnik laburista, Keir Starmer, potvrdio je da želi da se zakon promijeni i da se zastupnicima da glasovanje o reformi u Engleskoj i Walesu pod laburističkom vladom.

Kit Malthouse, konzervativni zastupnik koji je supredsjedatelj svestranačke skupine po izboru na kraju života, rekao je da s dolaskom nove generacije zastupnika "sve su šanse da ćemo imati zakon". Posljednji put kada je bilo glasovanje, 2015. godine, zakon je nije prošao zahvaljujući 118 glasova za dok je 330 zastupnika bilo protiv.

Potpomognuto umiranje već je legalno za terminalno bolesne, mentalno sposobne odrasle osobe u posljednjim mjesecima života u 11 američkih država, u većini Australije, na Novom Zelandu, Kanadi, Španjolskoj, Austriji i Ekvadoru. U Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu primjenjuju se širi zakoni o pravu na smrt. U Ujedinjenom Kraljevstvu, svatko tko pomaže nekome umrijeti suočava se s potencijalnim kaznenim progonom. Međutim, u tijeku su izmjene zakona u Jerseyu i na otoku Man, a očekuje se glasovanje o legalizaciji u škotskom parlamentu.

"Ako su ljudi za to, promijenite to", rekla je Marra. ''Smeta mi. Pisala sam svom zastupniku [Mikeu Freeru] i on je bio protiv toga i to me samo jako razljutilo.''

Freer govori biračima da je imao prijatelja kojem je dijagnosticirana neizlječiva bolest koji se preselio u Nizozemsku kako bi umro od samoubojstva, a šest mjeseci nakon njegove smrti došlo je do proboja u liječenju njegove bolesti lijekovima. To nije perspektiva za Marru.

Bolest

Prvi put je otkrila da ima rak dojke 2017., ali 2020. dijagnosticiran joj je rak crijeva koji je od 2021. postao neizlječiv. Liječenje je uključivalo nekoliko "brutalnih" operacija. Više nije mogla uzimati mnogo tableta protiv bolova i da je ostala u Britaniji "način na koji bi umrla ne bi bila dobra smrt" - sa začepljenim crijevima i u bolovima.

''Osjećam kako mi se iznutra počinju savijati, uvijati i blokirati i raditi sve ono što uvijek rade”, rekla je u utorak iz Švicarske. "Dakle, apsolutno je pravo vrijeme."

U prethodnim tjednima, nakon prekida liječenja, uživala je u posljednjim trenutcima života znajući da na kraju neće previše patiti. Ranije ove godine, njezin je onkolog rekao da ima oko tri do četiri mjeseca dok tumori ne blokiraju ono što joj je ostalo od crijeva nakon što je veći dio uklonjen.

Opisujući raniji postupak, rekla je: “Ogole cijelu unutrašnjost. Dakle, svi moji ženski organi, sve... Sve je nestalo. Uklone sve, vrate vam organe koji nisu kancerogeni, napune vam šupljinu kemoterapijom, zagriju je do 45 stupnjeva i osciliraju vaše tijelo dva do tri sata, zatim vas isperu i ponovno zašiju. To je brutalno.''

Započela je proces određivanja datuma s Dignitasom prije neka dva mjeseca. Njezini majka i otac žive u Britanskoj Kolumbiji; njezin brat, Tony, u Torontu.

Kad je ranije ove godine odredila datum, Tony je shvatio kako više neće imati svoju mlađu sestru.

Ideja da se zna "određena minuta" kada će ona umrijeti bila je vrlo čudna, rekao je. Htio bi biti uz nju. Nadam se da nije usamljena, ali ona je odlučila otići sama i on to razumije.

Marra je rekla da je napuštanje kuće u Londonu u ponedjeljak bilo "ludo". ''To je kao da se seliš i nikad se ne vraćaš'', rekla je. ''Bacam svoje kućne potrepštine. Bilo je čudno.''

U Švicarskoj je Marra trebao imati dva sastanka s liječnicima. Ona misli da nitko u hotelu ne zna zašto je ona tu jer "nema sažaljivih pogleda". Trebala je u klinici u srijedu u 10 ujutro oduzeti svoj život uz pomoć tima Dignitasa.

"Trenutno je to ideja", rekla je. "Ne čini se stvarnim."

Na kraju

No rekla je da će, kada dođe trenutak, njezin instinkt vjerojatno biti da odmah završi s procesom. Nakon njezine smrti, Marra će biti kremirana u Švicarskoj prije nego što njezin pepeo vrati u Ujedinjeno Kraljevstvo od strane pogrebnika kojemu je platila let iz Londona u Zürich jer se ljudski ostaci ne mogu poslati poštom ili paketskom službom.

"To je stvarno bizarno", rekla je. ''Mislim da se zove Richard. Otići će po mene... Grupa prijatelja će prosuti moj pepeo.''

Dogovaranje njezine smrti u Dignitasu uključivalo je hrpu papirologije, uključujući zubne kartone, vjenčane i razvodne podatke te rodni list iz Kanade.

U početku je smatrala da je ton Dignitasove "vrlo stvarne" komunikacije "pomalo čudan". Očekivala je da će to biti nekako mekše, ali se naviknula i sama je postala stvarnost, govoreći jednostavno: "Idem 18. i onda umrem 20.".

S obzirom na rizik od kaznenog progona, britanski liječnici moraju biti oprezni kada pacijenti pitaju o potpomognutom umiranju. Ali Marra je rekla da je njezin medicinski tim "podržavao, a da nije podržavao".

Određivanje datuma dalo joj je vremena da se na pravi način oprosti.

''Mnogi ljudi to ne shvaćaju, pogotovo ljudi koji odrade liječenje do kraja'', rekla je. ''Vrijeme koje imam provodim na način na koji želim.''

Za i protiv

Protivnici potpomognutog umiranja upozoravaju da bi legalizacija mogla dovesti do toga da ranjive osobe budu prisiljene na ranu smrt, ali Marra se nije složila. "Tako je komplicirano dobiti odobrenje", rekla je. ''Toliko je ljudi uključeno. Ne razumijem kako se to moglo dogoditi.''

Vidjela je suprotno događanje s obiteljima koje prisiljavaju bolesne voljene da pokušaju s daljnjim liječenjem.

Još jedna zabrinutost je da bi bilo koji početni zakon bio proširen kako bi uključio neizlječive bolesti, probleme mentalnog zdravlja, pa čak i djecu. Protivnici potpomognutog umiranja upozoravaju da bi se propisi počeli smatrati ograničenjima prava, a proširenje primjene moglo bi dovesti do više slučajeva koji uključuju ranjive osobe.

"Ne vidim da se to događa ovdje", rekla je Marra. ''Svi moji terminalni prijatelji žele izbor i ako ti to ne želiš učiniti, nemoj to učiniti.''

Ne osjeća se loše zbog svoje odluke. Alternativa je patnja u razmjerima koje ona predobro razumije iz svojih dosadašnjih tretmana.

"To je nešto što znam da moram učiniti za sebe", rekla je. ''Čak to zapravo i ne vidim kao kraj. To je samo dio mog života.''