Bila je nedjelja 23. siječnja 1994. godine. Dan sunčan prohladan, baš kao danas. Dan kada su u jednom satu, u jednom minuti u jednoj sekundi, ugašena četiri dječja života, a druga dva trajno obilježena.

Braća Armin i Damir Rizvan, brat i sestra Emil i Emaila Meškić imali su od 10 do 13 godina. Poginuli su zajedno igrajući se ispod koša u stambenom naselju iza zgrade Mostarka daleke ratne 1994. godine.

Minobacačka granata ispaljena sa druge strane, ratom podijeljenog grada, pala je ispred trafo stanice, na zidu koje je bio postavljen koš. Ispod koša u ratom raskrvavljenom gradu, djeca su sebi pronašla koliko toliku zaštitu i bijeg od smrti i patnje. Vjerovali su da su sigurni, igrajući se, zaštićeni ispod koša, skriveni iza visokih zgrada koje su ih okruživale sa svih strana.

Foto: Bljesak.info / Naselje u kojemu su poginula djeca

Samo nekih dvadesetak minuta kasnije, druga granata pala je sa suprotne strane zgrade, na Aveniju. Ova je granata ranila dvoje djece, rođake Šarić. Njih je granata ''uhvatila'' na biciklima. Dječaka najteže ranjenog u nogu, spasio je prolaznik koji ga je odmah automobilom odvezao u bolnicu.

Zahvaljujući tome prolazniku, danas je živ. Danas je otac, suprug. Nakon dvadeset i šest godina, danas je stajao s nama i pričao kako mu je taj događaj obilježio život. Ne prođe dan da se ne sjeti toga popodneva, smrti svojih sugrađana, djece iz kvarta, rata … Djece koja nisu imali priliku odrasti, živjeti, imati svoje obitelji djecu, dočekati starost.

Foto: Bljesak.info / Šarić nam pokazuje s mjesta gdje je pala granata na mjesto gdje se on nalazio kada je ranjen

I danas ga više od fizičkih rana i udubljenja od gelera po nogama, bole duševne rane i lagana zaborav u koju tone sjećanje na njih koje nema među nama. Šarić kaže da ne želi da se zaborave Armin, Damir, Emi i Emaila, njegov rođak Dragan. Još dvoje djece koje je ranjeno naredni dan u istom kvartu.

Neka generacije koje dolaze, znaju kakav je rat pakao. Kakvu bol i patnju donosi. Rat nikome nije donio dobra. Nikoga nije usrećio. Stvara beskrajno stradanje, smrt, najcrnju tugu i žal za nikada proživljenom mladošću. Za izgubljenom djecom.

''Nikada se više ne ponovilo'', priča nam Šarić stojeći ispred mjesta gdje je nekada bio jedan koš.

Foto: Bljesak.info / Mramorna ploča na zidu kao spomen na tragediju