Kristina i Željko Pehar iz Mostara u svojoj obitelji čuvaju i njeguju tradiciju božićnih običaja, te najradosniji katolički blagdan dočekuju i slave u duhu zajedništva koje je, kako naglašavaju, potrebno dijeliti i s drugima.

Iako je šira obitelj razasuta diljem svijeta, za božićne dane svi se okupe na obiteljskom ognjištu, kako bi Božić dočekali u pravoj blagdanskoj čaroliji.

Dio atmosfere zabilježila je ekipa Anadolu Agency (AA), koju su domaćini s ponosom ugostili i za javnost rado govorili o blagdanskim običajima u njihovoj obitelji.

Foto: Anadolija / Kristina Pehar

Tradicionalna blagdanska trpeza

''Ima ih i u Hrvatskoj, Njemačkoj, ali na dan Božića se svi skupimo. Skupi se i ovaj dio obitelji koji je ovdje u Mostaru. Bitan je taj objed koji je na sam Božić'', kaže Kristina.

Ističe da su tradicionalisti, pa juha ne izostaje, a potom slijedi tradicionalna sarma i pečeno meso, uz hladnu mezu, pršut i sir, francusku salatu i ono što je nezaobilazno su božićni kolači koji daju jedan poseban štih samom ovom blagdanu.

''Šape ne izostaju, to najčešće priprema moja svekrva, a ja ove modernije, pa se uvijek tu nađu oblatne, breskvice, tortice, štručice i klasični božićni kolači'', pojašnjava Kristina.

Uz blagdansku trpezu na stolu je nezaobilazna i pšenica sa svijećama, koja ima posebnu simboliku.

''Ja osobno sijem pšenicu na Sv. Luciju, 12 dana prije Božića. Naučena sam kao dijete da, kako ti nikne pšenica, takva će ti biti godina. Bogu dragom hvala, evo, svake godine ona uspijeva, bude fina tako da su mnogi to i prepoznali, pa sam ove godine posijala možda i dulum pšenice i sve je to otišlo za poklon ljudima i u par crkvi u Mostaru'', ističe Kristina.

Što ima ljepše, kako kaže, nego nekome pokloniti uspješnu pšenicu sa željom da mu bude uspješna Nova godina.

No, ne propušta se ni tradicionalno paljenje svijeća uz molitvu, koju predvodi domaćin, a poslije objeda one se gase kruhom umočenim u crno vino. Konzumacija tog vina, kako pojašnjava, prema narodnoj predaji, liječi bolesti grla i unutarnjih organa. Za sve to je, naglašava Kristina, iznimno važno kvalitetno provesti vrijeme došašća, odnosno adventa i spreman u srcu i duši dočekati najveseliji katolički blagdan.

Foto: Anadolija / Kristina Pehar: Na ovom boru je 95 posto ručni rad

Pomoć potrebitima

''Ako to vrijeme nije adekvatno i ako nije kvalitetno iskorišteno, onda ni sam Božić po sebi nije Božić. Danas smo svjedoci tih velikih adventskih događanja u Zagrebu, Beču, ovdje u Mostaru, ali ja smatram da se bliže osjeti taj advent u onome potrebitom čovjeku. Nekome je potrebita materijalna pomoć, nekome duhovna, nekome možda samo topla riječ, zagrljaj. Evo, moja prijateljica i ja smo se ove godine organizirale i otišle posjetiti Dom u Stolac gdje su osobe s poteškoćama u razvoju fizičkom i psihičkom, i mi smo tu uistinu osjetile da je prisutan Isus. Uz pomoć tog jednog iskustva rodio se Isus i u našim srcima'', tvrdi Kristina.

Smatra da je to bitnije od glamuroznog adventa kojim se gubi pomalo srž Božića, jer kako naglašava, uzalud se Isus rodio u jaslicama u Betlehemu ako se nije rodio u srcima ljudi. Stoga se u njezinoj obitelji njeguje tradicija najboljeg običaja, da se radost dijeli kako s obiteljima i prijateljima tako i s onima u potrebi i svim ljudima dobre volje, ali i onima kojima je potrebna pomoć da bi bili u dobroj volji.

U njezinom domu čuva se i tradicija kićenja bora za Badnji dan, jer, kako kaže, kićenje bora ima posebnu simboliku. On se kiti kad je u kući sve očišćeno i sređeno te obavezno sudjeluju svi ukućani. Muž donese drvce i govori hoće li lijevo ili desno, sin stavlja lampice, a ona uglavnom kugle raspoređuje.

''Na ovom boru je 95 posto ručni rad, možda je par kugla da su kupovne. Većinom sam radila ja, ali ima i komada koje sam dobila na poklon od dragih ljudi i kreativaca'', s ponosom kazuje Kristina.

Njezin suprug Željko ističe kako je najvažnije da se oko božićnog drvceta svi okupe na blagdan.

Foto: Anadolija / Kristina i Željko Pehar iz Mostara u svojoj obitelji čuvaju i njeguju tradiciju božićnih običaja

Obiteljsko okupljanje

''Najvažnije je zdravlje u obitelji i da smo svi na okupu. To je najvažnije, a drugo, ako možeš nekome pomozi, to je isto sastavni dio Božića. Ako možeš, pomozi drugom i Bog će to sve vidjeti i vratiti'', kaže Željko.

Ističe kako se na taj dan ne ide nikuda i kako je to dan koji se provodi u krugu svoje obitelji, a drugi dan se posjećuje rodbina i prijatelji. Čuva tu tradiciju i rado se sjeća Božića iz djetinjstva.

''Tata je unosio badnjake u kuću, a to sada kod nas nema, jer su kamini moderniji'', kaže Željko.

No, rado o tome priča, kao i o druženjima nakon mise ponoćke, kad bi se jeli kolači, jer se prema starim običajima Badnji dan postio i kolače je bilo strogo zabranjeno jesti.

Sjeća se i očevih obaveza oko priprema za blagdane, koje s ponosom sada obavlja.

''Moje je da pripremim sve, da nabavim i dovezem, od pića mesa, suhog mesa, sušimo tu naše meso'', ističe Željko.

On reže i priprema mezu koja se posebno obrađuje za Božić, prema običaju koji je naslijedio od svoga oca.

''Ribica se zove meso koje posebno pripremam za Božić. Ona mora biti suha do Božića i tako se rikta da bude suha i da se načne baš za Božić. To je najkvalitetnije meso'', pojašnjava Željko ponosan na aktivnosti koje radi onako kako ga je otac učio.

Za Božić se sprema sve najkvalitetnije, tvrdi njegova majka Paula, ponosna na čuvanje običaja u obitelji, jer je kao mala ostala bez majke, pa sve učila od svoje bake, a kasnije od svekrve.

Posebno je za blagdane uvijek bila fascinirana dijeljenjem radosti Božića i darivanjima, kojima veliku pažnju uz tradicionalna jela ona još uvijek posvećuje. Darivanje srca je, kako naglašava, najdragocjenije, a darovi koji se u obitelji razmjenjuju daleko su bogatiji nego što je to bilo u njezinoj mladosti, koje se prisjetila.

''Djeci se napravi neki kolač, a stare su žene pravile kolač koji se zvao milibrod (kao kruh ali slatko) ili štrudlu, napravili bi bijelu kavu i to bi djeci davali. Ali, ja to nisam svojima nikada pravila'', ističe Paula.

Ona je svojim unucima darivala bogatije poklone, a to je, kako kaže, bilo uglavnom ono što su željeli i što ih je radovalo. No, kako su sad veliki, oni darovima nju iznenade. Međutim, njoj je najveći dar kad joj se djeca i unuci okupe za blagdane.

Veliku radost donese joj i raspjevana susjeda Stana Šuman, koja je u želji da ekipi Anadolu Agency (AA) predstavi običaje svog djevojačkog naselja Orlac, obukla i narodnu nošnju.

Foto: Anadolija / Susjeda Stana Šuman obukla narodnu nošnju

Božićne pjesme nezaobilazni dio slavlja

''Kad dođemo s ponoćke, vriska je, zovemo jedni druge, čestita se, dolazi se, a malo se i popije'', kaže vesela Stana.

Muž joj je umro, ali s djeverovima i ostalom obitelji slavi Božić prema običajima, a ono što je najviše raduje u sjećanjima i sada je pjesma.

''Veselimo se, pjevamo, otac bi moj vazda počeo pjevati pjesmu i mi svi s tatom i adžom'', sjeća se Stana. Tu tradiciju nastavila je i sa svekrom pokojnim, ali iako ga sada nema, tradicionalne božićne pjesme iz njihovih domova, kako tvrdi, nisu nestale.

''U sve vrijeme godišta, mir se svijetu naviješta, to svaka kuća pjeva'', kaže Stana, koja je pjesmu zapjevala s domaćicama obitelji Pehar, čestitavši Božić svim ljudima dobre volje.