Otvorenje izložbe Mato Kaić – Svjetlopisi pod bosanskim nebom održat će se 2. ožujka 2022. s početkom u 19 sati u Franjevačkom muzeju i galeriji Široki Brijeg.

Izložba ostaje otvorena do 2. travnja 2022. godine.

Kroz više od stoljeća i pol intenzivna razvoja fotografija je prošla parabolu od strogog profesionalizma do ležernog amaterizma. No unutar šire amaterske dionice također je vrlo velik raspon uloga i ishoda, ovisno o darovitosti i motiviranosti sudionika.

Imajući u vidu vrijednu zbirku negativa i pozitiva na staklu koja je pohranjena u Franjevačkome muzeju i galeriji Gorica  Livno, dužni smo barem malo rasvijetliti memento jednog samozatajnog fotografskog sudionika koji je početkom XX. st. živio u jugozapadnome dijelu Bosne i Hercegovine i za kojega šira javnost još nije čula.

Susret s takvim staklenim pločama u današnje vrijeme prava je rijetkost, a još je veće iznenađenje spoznaja da su se takvi nosači fotografskoga zapisa koristili u livanjskome kraju i uspjeli se sačuvati do danas. Zahvaljujući svomu geografskom položaju i darovitosti jednoga fotoamatera, od samih početaka pojave fotografije Livno ide ukorak s Europom.

Početci fotografije na našem podneblju

Fotografija, kao jedno od najznačajnijih otkrića XIX. stoljeća, pojavila se krajem tridesetih godina, i to gotovo istodobno kao i u Francuskoj i Engleskoj. U vremenskom razmaku od samo tri tjedna najprije je svoj pronalazak najavio Francuz Louis Jacques Mande Daguerre, a zatim i Englez Henry Fox Talbot. Otkriće fotografije, kao nov oblik vizualne komunikacije i dokumentacije, raširilo se nevjerojatnom brzinom po čitavoj Europi i svijetu.

Foto: PR / Mato Kaić – Svjetlopisi pod bosanskim nebom

Zagrepčanin D. Novaković za svojega je boravka u Parizu 1839. naučio postupak dagerotipije (izravno od Daguerra), te se uz njegovo ime vežu početci fotografije u Hrvatskoj. Slikara Novakovića možemo smatrati i prvim fotoamaterom u Hrvatskoj.

Fotografija je od samog početka jednako privlačila i profesionalce i amatere. No dok su prvi u njoj tražili unosno zanimanje, ljubitelji su je uglavnom prihvatili kao uzbudljivu tehničku igračku naslućujući u njoj potencijalne mogućnosti novoga umjetničkog medija. Sociološki gledano, to su u ono vrijeme bile potrebe i mogućnosti samo kulturna i dobro situirana društvenoga sloja.

Fotoamaterizam se u drugoj polovici XIX. stoljeća javlja kao pokret čija su nastojanja usmjerena prema kreativnoj fotografiji u odnosu na profesionalne fotografe koji u svome radu i dalje njeguju klasične obrtničke načine.

O fotoamaterizmu u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini XX. st. ne zna se puno. Zna se da su imućniji građani, ljubitelji fotografije, fotografirali za svoje potrebe, a zahvaljujući članku Slavice Stameković „Ukorak s vremenom“ u publikaciji Fotografija kod Srba, zabilježena je prva fotografska izložba Srpskog geografskog društva 1911. g. Cilj je izložbe bio probuditi kod amatera interes za fotografiranje objekata iz prirode, „a naročito raznih geografskih objekata, koji bez sumnje, spadaju među najljepše u prirodi“. Prva nagrada nije dodijeljena, ali je drugu nagradu dobio Jovan Popović iz Livna, što ukazuje na to da od 1911. godine imamo amatera koji izlaže na izložbama i to veoma uspješno.

Mato Kaić – Od hobija do povijesnoga mementa

Mato Kaić, prvi fotoamater iz Livna, pripada uglednoj starogradskoj obitelji koja je na prijelazu XIX. u XX. st. bila pokretač kulturnoga života maloga mjesta, a svojom je svestranošću širila intelektualne horizonte grada Livna te ga time uvelike približila kulturnoj klimi Europe.

Svaki naraštaj Kaića ostavljao je snažne, prepoznatljive pečate u povijesti grada. Bili su sposobni trgovci, vrijedni obrtnici, zemljoposjednici, hotelijeri, gradonačelnici, svećenici, učitelji, vlasnici brojnih i lijepih stambeno-poslovnih zgrada, pokretači mnogih vrijednih akcija u gospodarskom i kulturnom životu grada. Kaići su bili među inicijatorima, utemeljiteljima i članovima svih hrvatskih društava u Livnu. Velik su doprinos dali za osnivanje Hrvatske čitaonice 1891. u Livnu, koja je bila prva hrvatska čitaonica u BiH. Prvi su osnovali tiskaru 1903. i bili prvi fotoamateri u Livnu.

U vremenu kada fotografija nije bila široko dostupan i jeftin, nego elitistički medij i kada je stupanj tehnološkoga razvoja fotografije zahtijevao vrhunsko fotografsko znanje i vještinu, Mato je Kaić u društvenoj sredini koja je još uvijek živjela isključivo od poljoprivrede sam iz knjiga izučavao proces fotografskoga umijeća i ostavio kulturi Bosne i Hercegovine svoj vrijedan fotografski memento.

Prva sačuvana fotografija, datirana 5. lipnja 1902., prikazuje obitelj Matina strica Stipe. Prema tome pretpostavljamo da je svoju kameru nabavio iz Beča otprilike krajem 1901. ili početkom 1902. godine. Od prve fotografije iz 1902. godine pa do početka 1940. Kaić je nosio sa sobom fotografski aparat i bilježio svakidašnji, a opet njemu zanimljiv prizor ili postojeći trenutak.

Kaićeva kći Vojislava Voja poklonila je Franjevačkome muzeju i galeriji Gorica – Livno 327 staklenih ploča koje svjedoče o svakidašnjem životu s početka XX. st. u BiH i Dalmaciji. Između tih 327 negativa i pozitiva na staklu koji su pohranjeni u zbirci na Gorici sačuvana su i 33 staklena dijapozitiva u boji. S obzirom na to da su negativi i pozitivi na staklu različitih dimenzija, detalji i pojedinosti nekih fotografija mogli su se raspoznati tek nakon digitalizacije.

Svojim fotografskim hobijem zabilježio je i time sačuvao jednu povijesnu etapu Livna, povijesne događaje, njegove suputnike, iščezle običaje, krajolike i arhitekturu grada. Ipak, rezultat Kaićeve amaterske fotografije nije samo značajna dokumentaristička fotografija jednoga vremena, nego i umjetnička fotografija koju je neki fotoamater postigao. Bȋt dobre fotografije svakako nisu samo savršeno posloženi tehnički elementi, nego spoj znanja i duhovna stanja fotografa čija su djela preslika njegovih osobnih promišljanja i emocija.

Foto: PR / Mato Kaić – Svjetlopisi pod bosanskim nebom

Kaićeve fotografije iskazuju njegov istančan osjećaj za izbor motiva i postojeći trenutak kao i izvanredan smisao za kompoziciju. Njegova fotografska bilježenja bliže okolice i fotografski dojmovi s putovanja, koji „zbilju pretvaraju u svojevrsnu metaforu – poeziju“ , presvučeni su već patinom prošlosti. Gotovo sve fotografije ispunjene su emocionalnim nabojem kojim bude uspomene na prošla vremena.

Kaić izabran kadar pretvara u svoju priču  toplu i ugodnu. On tako brižljivo odabire trenutak da je teško govoriti o pukim slučajnostima, nego da je riječ o vrsnoći metiera.

Gledati fotografije Mate Kaića znači ostati prikovanim za jedinstvene i neponovljive prizore s početka XX. stoljeća. Svaka fotografija, ispunjena autorovim intimističkim nabojem, potvrđuje velik trud da se pronađe kadar i tako predoči vlastita zbilja. Razigrane sjene koje u crno-bijelim valerima prenose titraje podnevnoga povjetarca pretvorile su sasvim običnu scenu u idilično bezvremensko postojanje.

Cvjetne livade sa stadima ovaca i marljivim ratarima pridonose ispunjenosti kompozicije u kojoj nije ništa suvišno. Kaićeve fotografije istodobno ukazuju i na njegovu temeljnu preokupaciju svojim gradom i sugrađanima. Otimajući zaboravu sudbine i vrijeme u kojem je živio, u svakom se detalju zrcali ne samo autorov identitet nego i identitet njegova ozemlja.

Portreti članova obitelji, sugrađana ili slučajnih prolaznika snimljeni su vještim fotografskim okom i nepogrješivim smislom za kadar, kompoziciju i atmosferu. I kad prikazuje putnika ovjekovječena s leđa, osjeća se neka toplina i povezanost fotografa s njima koji nekamo odlaze. Moglo bi se reći da je Mato Kaić bio majstor „atmosferične“ fotografije. Njegove su snimke ispunjene emocijom, zrače toplim porukama, iskrene su i komunikativne.

Njegove će fotografije mnoge podsjetiti i vratiti u ne tako davna, svima bliska i opet pomalo zaboravljena vremena. Starijim će naraštajima Kaićeve fotografije probuditi uspomene na nekadašnji ritam života kada se radilo od jutra do mraka, na iščezle krajolike, nenaseljena široka prostranstva, stare mlinove, mostove, na kulturno bȉlo grada Livna koje tako izražajno pulsira s Kaićevih fotografija i koje je bilo i te kako raznovrsno i aktivno početkom XX. stoljeća.

Na to nas podsjećaju prizori s fotografija: Uz čašu piva i bocun vina u hotelu, Partija biljara u hotelu, Prvi automobil u Livnu, 1913., U Dinarinu domu.

Mlađim naraštajima Kaićevi su svjetlopisi vjeran dokument o povijesnom i društvenom razvoju grada Livna početkom XX. st. i vizualan medij koji upotpunjuje pisana vrela i daje bolji uvid u život naših predaka. Oni svjedoče o postojanju telegrafa u Livnu, o elektrifikaciji, o arhitekturi staroga grada, koja je s vremenom nestala, o starim obrtima i zanatima. Te su fotografije danas značajni dokumenti jednoga vremena iz kojih se iščitava i rekonstruira prošlo vrijeme.

Foto: PR / Mato Kaić – Svjetlopisi pod bosanskim nebom

Radi lakšega prikaza Kaićeva fotografskog opusa, fotografije su tematski svrstane u nekoliko žanrova: pejsaž, vedute, ljudi, genre, s Jadrana i životinje. Snimljeni krajobrazi preslika su bliskosti i neposredne povezanosti s određenim ozemljem. Nižu se prizori uz rijeku Žabljak, krajobrazi uz rijeku Sturbu, sela u Livanjskom polju…

Kaića inspiriraju prostranstva kraškoga polja okružena planinskim masivima Dinare, Cincara, Golije, njihovi skriveni zakutci, beskraj neba, planinski visovi Malovana s njegovim vrtačama i šumskim predjelima Koprivnice kod Bugojna.

Pojedini krajolici, npr. pješčani sprudovi uz obalu Sturbe na Karjanima, ostali su do dandanas nepromijenjeni, no iščezli su mnogi prizori neokrnjene prirode kao i negdašnji ritam života. Kameni sokak staroga grada Livna, zapisan u starim „defterima“, memoriran je objektivom Mate Kaića i drugih onodobnih fotografa te ovjekovječen kistom fra Anđela Kaića i na taj način ostao sačuvan. Stare oronule kamene kuće slamnatih, drvenih ili kamenih krovova te srušeni stari mostovi svjedoci su prolaznosti i neumoljiva protoka vremena.

Kaićeve genre scene svjedoče o životnom bȉlu ljudi s početka XX. stoljeća. One nam predočavaju način odijevanja naših starih, tradicionalnu seosku i gradsku nošnju, scene oranja volovima i konjima, prizore s pazara i poplavljena Livanjskoga polja, način transporta i svakodnevnih poslova, osmijehe dječaka kod društvenih igara čiji ljubimac nije bio samo pas ili mačka, nego i svinja.

Slučajni prikazi svakodnevnoga života imaju posebnu draž što se može vidjeti i na fotografiji oranja volovima koja prikazuje orača uz pratnju kćeri koja zajedno s njime gura plug. Takvi prizori istodobno ukazuju na istančan senzibilitet fotografa i njegovo nastojanje u isticanju jedinstvenih prizora. Istinitost je temelj Kaićeve estetske forme. Kaićev Sijač neodoljivo podsjeća na Milletova Sijača, no za razliku od Milettova, Kaićev ne naglašava turobnost svakodnevice, već samo zbilju.

Posebno se ističu one fotografije na kojima je čovjek glavni motiv. Portreti sugrađana ili obitelji kao i prekrasni krajobrazi kojima je šetao izdvojene su teme njegova opusa. Kaić je poput vrsna slikara znao uloviti emociju svoga modela ili božanski trenutak postojećeg. Posebnu dimenziju dobiva Kaićeva fotografija s čovjekom u glavnom kadru: Na vratima, snimke lokalnih zanatlija i trgovaca, Razbibriga, scene prijatelja u čamcu, u automobilu, Partija biljara u hotelu, u kavani, osmjesi slučajnih prolaznika, Misari, Didove priče na Sturbi. Iako je riječ o svakodnevnim scenama, one djeluju magično.

Zahvaljujući sačuvanim snimkama iz Dalmatinske zagore i s Jadrana, upotpunjuje se i slika društvenoga života grada Splita: Prizor iz splitske gradske luke, Prizor s Peristila. Prekrasni prizori sa Sinjske alke i iz Rijeke dubrovačke, uhvaćeni u svojoj svakodnevici, nesvjesni da ih je zabilježilo precizno oko jednog Livnjaka, spontane su putopisne fotografije s Jadrana: Pralje iz dubrovačke okolice, Sustjepan u Rijeci dubrovačkoj Leuti bacaju mreže, Istovar u Mokošici.

Fotografije životinja, poput Borba pijetlova, Pernata rapsodija u dvorištu, Razigrana maca i njezina vlasnica, iskazuju fotografski talent livanjskoga amatera koji iz obične situacije uvodi gledatelja ili u bajkovit prizor ili u neizvjesnu dramatičnu situaciju.

Sva kretanja u europskoj fotografiji preslikala su se na ovaj ili onaj način i na područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Obrtnička fotografija na ovim prostorima nije dosegla razinu atelijera koji su u doba secesije djelovali u velikim kulturnim središtima Europe, s iznimkom opreme fotografija, koja se, uostalom, i nabavljala iz Beča.

Poleđine kartona, na kojima se tiskalo ime fotografa, bile su izvedene u duhu najboljeg secesijskog grafičkog dizajna s karakterističnim asimetrijama i finim povijenim linijama. Uz secesijski karton ili okvir, secesija je na tim fotografijama prisutna uglavnom preko modne odjeće, kostima, frizura i šešira.

Svakako da se sve značajke stila i vremena doslovno ne očituju na fotografiji Mate Kaića, no nova su saznanja i ukus vremena dolazili i u male sredine poput Livna. Utjecaj secesije uočljiv je na portretima gradskih obitelji iz Livna, ponajviše u odjeći i frizurama. Autentične su fotografije one koje prikazuju spoj tradicionalne bosanske kulture i novih utjecaja sa Zapada.

U arhivu samostana Gorica nalaze se također mnoge fotografije uokvirene već spomenutim dekorativnim standardiziranim kartonom te urešene floralnim i vitičastim ukrasima. I prva sačuvana Kaićeva fotografija obitelji njegova strica uokvirena je takvim paspartuom.

Zajedno s fotografskim aparatom Kaić u Beču nabavlja svjetlomjer i stručnu literaturu. Iz literature je crpio znanje o tehnici i procesima fotografiranja. Prema snimljenim fotografijama razvidno je da je Kaić, kao amater, iz postojeće literature studiozno učio i proučavao aktualna zbivanja na području fotografije primjenjujući to u svojem radu.

Svi su Kaićevi prizori puni života, vrlo topli, sjetni, a ljudi vedri, nasmijani i veseli

U Kaićevu opusu prevladavaju povijesno-etnografski motivi s notom domoljublja. Fotografije s prikazima malih ljudi, genre scena, veduta i pejsaža govore o onodobnoj svakodnevici. Usprkos tešku životu i radu, a nerijetko i neimaštini, svi su Kaićevi prizori puni života, vrlo topli, sjetni, a ljudi vedri, nasmijani i veseli.

Je li fotografija Kaiću od početnog hobija s vremenom postala medij, kao mnogim livanjskim slikarima kist i boja, preko kojeg će izraziti svoj osjećaj za lijepo i na svoj način ovjekovječiti postojeći trenutak? Vjerujemo da je prijateljstvo s Gabrielom Jurkićem i te kako pridonosilo uzajamnu rastu umjetničke misli. S 18 godina Kaić mora nekako izraziti svoj umjetnički nerv i to najprije odrađuje kroz fotoobjektiv. Desetak godina poslije htio je upisati Umjetničku akademiju, no zbog smrti oca morao je preuzeti dio obiteljskih poslova.

Prema datiranim fotografijama vjerujemo da je najviše fotografija snimio u mladenačkoj dobi, dok je bio još slobodan bez obiteljskih obveza i odgovornosti. Tada su nastale i njegove dokumentarno-umjetničke snimke Jadrana. Kada se više nije mogao baviti fotografijom koliko bi htio, taj je zanos, upornost i žar pretočio u vrlo uspješno poljoprivredno gospodar-stvo koje je Kaića natjeralo da se u životu bavi konkretnim poslovima.

To je imanje bilo toliko uspješno i poznato da se i dandanas zove Matin pod, a umjetnička je duša svoju zadovoljštinu našla u povremenu fotografiranju da bi početkom Drugoga svjetskog rata zbog prilika potpuno prestao s fotografiranjem.

Nismo naišli na pisani dokument koji svjedoči da se Kaić, kao fotograf amater, usudio svoja djela izložiti i objaviti možda zbog prilika, skromnosti ili pak nesvjesnosti svoga umijeća. Međutim, poznato je da je njegov stric Jure u svojoj tiskari na razglednici Livna publicirao najmanje jednu njegovu fotografiju: U Obrtničkoj ulici.

Ipak, zahvaljujući kćeri Vojislavi Voji i franjevcima, njegovi su svjetlopisi danas sačuvani i spremni za objavu. Oni su svjedoci njegove darovitosti i kao živ arhiv naše prošlosti umjetnički su rezime jednog samoukog fotografa kojega šira javnost tek treba otkriti.

Mato Kaić primjer je čovjeka koji je u prilikama svoga vremena i prostora znao iskoristiti svoje preduvjete za osobnu edukaciju i koji je kroz početni hobi zabilježio i ostavio u baštinu neprocjenjivu dokumentarnu i umjetničku sliku jedne povijesne dionice Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Fotografska ostavština Mate Kaića, nastala iz ljubavi i jednostavne potrebe da se fiksira i ovjekovječi trenutan odsječak zavičajne ljepote, nije značajna samo za livanjsku povijest, već pruža bolji uvid u do sada nedovoljno istražen bosanskohercegovački fotoamaterizam koji je nesumnjivo pridonio razvoju umjetničke fotografije u Bosni i Hercegovini.