U ovoj novonastaloj ''korona'' situaciji, život ide u nekom drugom, za nas nepredvidivom pravcu.

Nije li upravo takav život? Pa valjda takva životna datost i okolnost nama vjernicima ne bi trebala biti nikakvo iznenađenje.

Isus nas u evanđeljima na više mjesta upozorava na nesigurnost ovoga svijeta, na primjer: budni budite i u svako doba molite (Lk 21,36)… ''Bdijte i molite'' Isusove su posljednje riječi prije same muke i smrti, s njima završava javno djelovanje.

Jednaka upozorenja o nesigurnosti zemaljskog, te o muci i ispraznosti ljudskoga, imali smo također još u Starom zavjetu. Zapravo cijela nas starozavjetna povijest vodi kroz egipatsko, babilonsko, asirsko ropstvo i sve tako u krug.

Ovih dana se puno govori i upozorava javnost na mjere predostrožnosti, a to je dobro i važno u ovim trenucima. Proći će ako Bog da i korona, svaki virus ima svoj rok trajanja, ali ne zaboravimo kako u svijetu postoji puno više ''viroznih'' zala nad kojima ostajemo mrtvi – hladni. Ostati će ti virusi nažalost i nakon što se sanira korona.

Čuveni Albert Einstein reče: ''Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju''. Ponavljam, dobro je da se digla uzbuna zbog virusa, ali zašto svijet šuti nad 20 000 gladnih koji umiru svaki dan u Africi, zašto se ovako ne dignemo zbog 50 000 patoloških kockara u BiH?

Stručnjaci za problematiku ovisnosti o opojnim sredstvima govore da kod nas svaki šesti mladi čovjek ima iskustvo s drogom. Nadalje, živa rak – rana našega društva jesu abortusi, u BiH je nažalost više abortirane nego rođene djece. Kakva je to pandemija? Zašto smo šutjeli kad su nam naši ''domoljubi'' upropaštavali tolika radna mjesta?

Nije li korona u usporedbi s ovim mala i beznačajna?

Vratimo se mi novonastaloj korona nezgodi. Kao da je zastao cijeli svijet, već dugo se ovako što nije dogodilo. Kaže stara narodna mudrost : ''Nije svako zlo za zlo''. Sve više postaje očito da ''mi'', ljudi suvremenoga i aktualnog društva, nemamo straha niti zbog jednog svog počinjenog zla djela, kao da je sve dopušteno, i dobro i zlo.

Nema straha niti u jednom zvanju i zanimanju, a to nije dobro! Jedan od darova Duha Svetoga jest Strah Božji, a čovjek obdaren strahom Božjim biva odgovoran, koristan. Na sve strane se govori o ljudskoj slobodi, ali ne zaboravimo da ona ima sestru bliznakinju koja se zove odgovornost, a ona se gotovo i ne spominje.

Odredbe i pravila ponašanja po pitanju korona virusa, koje donose kako civilne, tako i crkvene vlasti, stvar su ljudske predostrožnosti i razuma, koje treba doista poštivati. Ne mogu se ne osvrnuti na neke, usudio bih se reći pomalo licemjerne komentatore i komentare po pitanju: pričesti na ruku, zatvorenih crkava, izjava da nema svetih misa ili svetih pričesti, ispovijedi…

Ovakve tvrdnje su samo djelomično točne. Mise se i dalje služe, samo bez većeg prisustva vjernika, isto tako vjernici se ispovijedaju, naravno u umanjenom broju, i nitko nije na izričito traženje ostao sakramentalno neuslužen.

Ne dvojim da kod velikog broja osoba ima uistinu iskrenih suza, no čini mi se da ima i onih kako rekoh licemjernih i neutemeljenih, nerazumnih i nerazboritih.

U vremenima raznih kriza a tako i ove krize upravo žanjemo plodove svoje vjere: činjena dobrih djela, pohađanja svetih misa, ispovijedanja i pričešćivanja.

Pričest nije antibiotik, nego probiotik duše, i ako si se valjano i dostojno pričešćivao sve do sada, zar misliš da se Isus, slava mu i milost potrošio? Nipošto!

Upravo u ovim danima trebaš osjetiti i donijeti urod svoje dosadašnje vjere i sakramentalnog života. Isus je hrana koja drži na duže, On je više od zemaljske štruce što je melje želudac, On siti za dane iskušenja.

O tome nam govore toliki koji su kroz kršćansku povijest izdržali sve kušnje i muke u vremenu rimskih, turskih, komunističkih virusa i bakterija. Godinama su bili i bez svetih Misa i bez pričesti, ali ostali su snažni i ustrajni jer su se hranili u svom dotadašnjem životu kruhom živim, a ne samo raspadljivim.

Bolje bi bilo upitati se ovih dana kako smo do sada primali sakramente, posebno svetu pričest.

I bez ove novonastale situacije, često mi padaju na pamet slike dugih redova za pričest po našim gradovima, u ovom slučaju Mostara, gotovo cijela crkva ide na pričest. Sve mi se čini da ovi dugi redovi nisu znak pobožnosti, nego laksnosti tj. vjerničke površnosti i nedovoljnog osjećaja za sveto i uzvišeno, volio bih da nisam u pravu.

Zato umjesto licemjernog negodovanja i protestiranja pokažimo svoje kršćansko srce, koje mora upravo ovih dana donijeti plod dosadašnjih seminara, Misa i svetih pričesti.

Ne zatvarajmo svoja srca u izolaciju.

Na ovo su pozvani svi i s 18 i sa 65 godina. Svjedok sam da u mojoj župi Potoci mnogi žive sami, nikog nije za njih briga, nema ih tko upitati jesu li živi, ni kako su i treba li im štogod, a takvih ima po svuda.

Don Josip Galić, župnik bjelopoljski (preuzeto sa župnih web stranica)