U obilazak gradova obično krećem s nekog mirnijeg parkinga odakle mi centar nije daleko, a ne moram upasti baš u najveću gužvu. Kad završim s centrom, onda mogu na bilo koju stranu, ovisno o tome što sam zanimljivo pritefterio pripremajući posjet.

U Novom Vinodolskom ću sve naopako: centar ću ostaviti za kasnije, a počet ću - s groblja! Zašto baš s groblja? Zato što je parking ogroman, a gotovo pust i zato što je vruće, a plaža je blizu. Nije da na groblju očekujem nešto epohalno, ali bih, recimo, kad sam već tu, mogao potražiti grob nekog poznatijeg Novljanina ili Novovinodolčanina, kako bi se to zvalo kad bismo se striktno držali jezičnih zakona. Eto, recimo, nekog od poznatih Mažuranića, jer šta je ovaj gradić bez njih… Pa prolazim pored spomenika dr. Bogoslava, dr. Milutina i Anastazije, pa jedno petorice Ivana - k'o da sam na Kupresu. :-) Nijedan nije onaj pravi Ivan Mažuranić, on je, koliko se sjećam, na Mirogoju. Mora da su i ovi, Ivani i ostali, bili neke velike face čim su im na spomenike uklesani stihovi koji slave narod, oslobođenje i slične stvari.

Rezultat posjeta groblju mi je, dakle, prilično mršav: da ne bî spomenika palim borcima sa mnogo mramornih grobova ispred njega, bilo bi nula bodova. Neki grobovi imaju imena, ali je na većini urezano samo „nepoznati borac“.

Najpoznatiji borac ovog kraja sahranjen je u Grobnici narodnih heroja u spomen-parku Vraca u Sarajevu. Zašto ga nije zapala Grobnica narodnih heroja ispod Kalemegdana, ne znam, ali je, barem za mene, zaslužio. Zvao se Slaviša Vajner, a nadimak Čiča vremenom je postao neodvojiv od imena i prezimena. Neki su nadimku dodali i ono „s Romanije“, što sad kod nekih, onih mlađih, koji nisu sudjelovali u „Titovim stazama revolucije“, izaziva sumnju i pitanje: Ma ko je bio taj Čiča s Romanije, da nije kakav četnički vojvoda?! Malo ko, upravo zbog vezivanja za Romaniju, zna da je Čiča rođen upravo ovdje, u Novom Vinodolskom.

Iako su Vajnerovi odselili iz Novog prije nego je mali Slaviša krenuo u školu, Novljani ga još osjećaju svojim pa su mu za spomenik izabrali najbolje mjesto, ni pedeset koraka od najljepše ovdašnje plaže. Tako Čiča iz hladovine već desetljećima gleda preplanule Čehinje, Mađarice, Švabice. I mrske Švabe, prepoznajući možda potomke onih što njega i još 58 njegovih drugova okružiše i ubiše u Pjenovcu kod Han Pijeska. Zato mu je pogled nekakav staklast, a lice ozbiljno, kao da priprema plan napada. Na Švabice ili na Švabe?!

Moram se još malo vratiti do groblja, samo do ograde, jer je ogradni zid gotovo jedini ostatak nekadašnjeg pavlinskog samostana koji se prostirao upravo tamo gdje je danas groblje. Na Ospu ili na Ospi, tako ovaj dio grada zovu domaći, nalazila se i crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Samostan i crkvu su dali izgraditi Frankopani, a kad, zna se samo otprilike, po prvom spomenu, koji datira iz 1446. godine. Samostan je porušen početkom 20. stoljeća, a crkva je izdržala do 1917. godine, kad joj se urušio krov i to je bio njen kraj.

Na tom području bilježim još samo okrugli spomenik Franu Mažuraniću, pjesniku i generalu, sinu poznatog mi kolege putopisca Matije i stričeviću bana i književnika Ivana, te simpatični jedrenjak „Captain's club“, pun cvijeća, s jedrom načinjenim od zastava nekoliko država, parkiran u travi parkića blizu mora.

U centar ću nekom okolnom cestom pa ne upitah za ime naselja u kojem snimih džinovsku betonsku potkovicu na rubu ceste, iznad vikendice ušuškane u zelenilo: ako njen vlasnik nema sreće, onda je nema niko. Malo dalje ću naići i na korito, također betonsko, standardno, ali maštovito oslikano suncem na zidu iz kojeg po koritu pršte žute zrake; cvijeće ih pozdravlja, a ptičice love u kljunove i igraju se njima. Onda prelijepa, ali oronula i napuštena zgrada na ulazu u grad; prozori izvaljeni, rupe se crne toliko da su i stabla koja okružuju zgradu vidno tužna. E, sad, ko to može shvatiti…

Ko krene u grad, prije nego dospije do centra opet će udariti na Mažuraniće. Na pročelju natpis Bratja Mažuranići i godina 1864. Čitam na spomen-ploči da je kuća te godine nadograđena, jer su na popisu u njoj rođenih i slavist, profesor Antun (1805.-1888.), kao i već spomenuti Matija i Ivan, a svi su na svijet došli prije spomenute godine. Ispod imena poznati Ivanovi stihovi: Nije visok, tko na visu stoji, / nit je velik, tko se velik rodi,
već je visok, tko u nizu stoji / i visinom nadmaša visine,
a velik je, tko se malen rodi, / al’ kad pane, golem grob mu treba, a na lijevoj strani pročelja još jedna spomen-ploča, posvećena samo Ivanu, kao najvećem od „bratje“.

U centru i oko njega mnogo zanimljivih slika, a najbolja je na glavnom križanju: s jedne strane, ispred mjenjačnice, veliko raspelo, postavljeno 1897. godine, možda također restaurirano, jer stoji da „Davni zavjet svojih djedova zahvalni potomci obnoviše“, a preko puta, slučajno ili ne na Korzu hrvatskih branitelja, spomenik poginulim borcima NOB-a. Ne bi ni bilo toliko zanimljivo da puška namrgođenog partizana nije uperena upravo u Isusa. Partizan se sklonio u duboku hladovinu stabala i okružen je cvijećem pa pomalo izgleda kao da je u zasjedi, a dok ga snimam, neki mladić prolazi s kolicima punim „ožujskog“, „jane“ i koječega pa sve očekujem da drekne: Stoj, ku'ćeš ti s tom pivom?! Ni po jada da je „heineken“, na njemu je petokraka, ali „ožujsko“… :-)

Zaobilazim glavni trg pa ću ka župnoj crkvi svetih Filipa i Jakova. Bedemi, djelomično sačuvani na sjevernoj i južnoj strani grada, gdjegdje su ukusno spojeni s novijim građevinama, a gdjegdje je to urađeno nekako nevješto, prešareno i na silu, kao da struka nije imala pravo glasa. Nažalost, gradska vrata su porušena još 1875. godine. Kratko zastajem pred zgradom Biskupije, sagrađene sredinom 15. stoljeća, smještene na trgu zanimljivog imena Precrikva. Tu je boravio biskup Krištafor, koji je pred osmanlijskom najezdom morao bpobjeći iz Modruša. Obnovu je poduzeo biskup Ivan Krstitelj Ježić (1779.-1833.), a do prije nekog vremena tu se nalazila postavka gradskog muzeja. Fasadu pri krovu kao da je „uhvatila“ memla, a bjelina sunčanog sata, jedinog u gradu, nalikuje četverokutnoj mrlji.

Crkva je očekivano zaključana – ko će u 21. stoljeću u crkvu?! Često čujem tako, a onda se nerijetko zadesim u crkvi punoj vjernika. Ovu jedva stavljam u objektiv - trg je poprilično tijesan pa se nastojim „uvući“ u zid na suprotnoj strani. Ako je ostala udubina od mojih leđa, neka mi Novljani ne zamjere, kakav bi putopis bio bez fotografije glavne crkve u gradu. Stolne, kaže turistička tabla, jer su ovdje od 1493. godine, pobjegavši od stalnih upada osmanlijske vojske, stolovali biskupi modruško-krbavske biskupije, od koje je danas ostao samo naslov. Na zidu crkve je uklesana 1520., ali je pitanje radi li se o godini obnove ili nekog od proširivanja crkve; pretpostavlja se da je sagrađena nekad tijekom 14. stoljeća. Zvonik visok čak 36 metara, a crkva stoji na visokoj litici, pa se vidi iz gotovo svakog kuta i zakutka grada. Knjige kažu da se na mjestu gdje je sad zvonik do prije nešto više od stoljeća nalazila zavjetna crkvica svetih Fabijana i Sebastijana. (Usput, ovdje, izgleda, ne vjeruju da ih može zaštiti jedan svetac pa sve stavljaju u paru! :-) ) Legenda, pak, kaže da je ta crkvica sagrađena za 24 sata - narod se uplašio kuge, dao se na posao i… Uglavnom je više nema.

Crkveno dvorište je i najljepši vidikovac u gradu. Na susjednom brdašcu vidim kupolu, ali ne uspijevam doznati kojoj građevini pripada. Luka kao da je na dlanu, a lijepo je na morsku stranu pogledati i kroz otvor u kutu debelog zida. Na drugom kraju obješena glagoljička slova i česma, očito presahla, čim se po utorima nakupilo suho lišće. Na jednom od zidova postavljena spomen-ploča u povodu 500 godina od dolaska kaptola Modruško-krbavske biskupije i biskupa Kristofora. Ploča je postavljena „davne“ 1993. godine i već je gotovo nečitljiva, gotovo sve crnilo sa slova se izbrisalo. Nevjerojatno kako neke ploče ostanu čitljive i nakon 500 godina, a mnoge današnje, izrađene najmodernijom tehnologijom, za nekoliko godina izblijede i izbijele.

Slično je i sa spomen-pločom postavljenoj na uskoj katnici u spomen na osnutak Narodnooslobodilačkog odbora Novi Vinodolski. I ovdje su citirali Mažuranića, samo ukraće: Vidi mu se, mrijet mu se neće, / A jest nešto što ga naprijed kreće. Sto sreća pa na foto-aparatu imam instaliran automatski photoshop :-) , inače bih se pitao što piše na ploči. Onaj ko je napravio još jednu, dvadesetak metara dalje, pravi je majstor: postavljena je na rodnoj kući još dvojice Mažuranića, Josipa (1811.-1879.), osnivača novljanske Narodne čitaonice, i Stjepana (1847.-1907.), kulturnog radnika i sakupljača narodnog književnog blaga. Ploču postavila Katedra Čakavskog sabora “Novljansko kolo”.

Zaokružit ću i izbiti u mirniji dio grada. Turisti bezbrižno šeću tek usput zagledajući mjedenu tablu s priznanjem gradu za bezbrojne cvjetne aleje, sladoled u također cvjetnoj bašti jednog od kafića, bijelu kamenu kuglu uronjenu u nisko skresanu živu ogradu ili u crnu i bijelu masku na trgu ispred pizzerije „Primo amore“. Ne zadržavaju se previše ni pred turističkim tablama na kojima su prezentirani ovdašnji narodni običaji kao što su Napovidanje i Kršćenje mesopusta. Napovidanje je običaj kad skupina mladića obilazi 11 križanja u starom dijelu grada i najavljuje, „napovida“, sklapanje braka između udovice i udovca, a pri Kršćenju Mesopusta, drugdje Krnjevala ili Krnje, pravi se lutka od slame koju uz buku svirala vode po gostionicama pa joj na kraju biraju ime i krste je. Eto, drugdje Krnju spale, ovdje ga još vodaju od kavane do kavane. :-) Ko bi to strancima objasnio, jedino da dođu i vide…

Glavna građevina na trgu i u čitavom gradu je Frankopanski kaštel, a okolo se nanizale druge zgrade, odreda sjedišta kulturnih i drugih gradskih institucija. Na zgradi prekoputa kaštela, u kojoj su smješteni matični ured, katastar i koješta drugo, spomen-ploča u znak sjećanja na to što je tu 1874. godine, za svog posjeta Novom Vinodolskom, „odsjeo August Šenoa“. Hm, hm… A za čijeg je posjeta mogao ili kud će suza već na oko?! A i razlog za postavljanje ploče je pomalo prozaičan - bilo je puno velikih pisaca (i drugih faca) i svake noći su negdje prespavali pa kad bi se svaki put postavljala ploča, proizvođači mramora i klesari začas bi se obogatili.

Klesari su zato svoj posao odlično obavili na fontani ispred zgrade, nasred trga - na bočnim stranama imena mjesta usječena latinicom, a s gornje strane glagoljicom. Ne pitam nikoga, ali mi je odmah jasno da su u pitanju mjesta čiji su predstavnici dvadesetak metara dalje, u Frankopanskom kaštelu, „pred licem kneza Leonarda“, usuglasili i potpisali znameniti Vinodolski zakonik. O Zakoniku neću, o tome već svi znaju sve, radije ću još jednu o klesarima: na kamenim stolovima prekoputa fontane nisu se pokazali - nešto piše, i to prilično krupnim slovima, ali šta, to se ne vidi, sve se stopilo u istu boju.

Ne zna se točno vrijeme gradnje Frankopanskog kaštela, ali se spominje u Vinodolskom zakoniku (koji je nekad, nisam upratio kad, postao Vinodolski zakon), dakle još 1288. godine. I tad se navodi kao vlasništvo Frankopana, a ostao je to do pogubljenja markiza i pjesnika Frana Krste Frankopana, 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. Kasnije je „selio“ od ruke do ruke tadašnjih tajkuna, a umjesto da je proširivan i popravljan, uglavnom je kopnio. Jedan dio, kula Kvadrac, ipak je sačuvan. Kula stoji na zapadnoj strani glavnog trga, a ako se neko pita kakve su ono šare na pločniku ili smjelo pomisli da su novljanski gradski oci dopustili nekom umjetniku da se zaigra, bit će u zabludi: radi se o tlocrtnom temelju nekadašnjeg „rondela“, okrugle kule kaštela od koje danas nije ostalo ništa.

S druge strane ulice je zgrada Centra za kulturu u koji ne ulazim, ali mi pozornost privlače polustupovi s kapitelima - sedam ih je i, iako pretpostavljam da su u pitanju replike, moram reći da su prekrasno izvedeni. A u Frankopanskom kaštelu prvi je ulaz u Gradsku galeriju Turnac. Radno vrijeme neobično: od 10 do 12 i od 20 do 23 sata. Na ista vrata ulazi se u Hrvatski institut za ljudska prava, e, baš tu je potpisan Vinodolski zakonik, Narodni muzej, Narodnu čitaonicu i knjižnicu u i Ured gradonačelnika. Eci-peci-pec-ti si-mali-zec… I tako me zapade muzej, mada sam podsvjesno želio da „ispadne“ gradonačelnik :-) , a pošto su muzej i knjižnica nerazdvojivi, začas sam u uredu knjižničarke Bojane Bugarin. Knjižnica nije kao većina drugih, osnovana je još 1845. godine. Mažuranići, Josip, onaj što mu napraviše odličnu spomen-ploču. Bojana kaže da - makar stalno negdje čujemo žalopojke na temu nečitanja - čitatelja ima, a ima se šta i izabrati, na popisu je oko 25.000 knjiga.

Onda u muzej, ali su predvorje i hodnici također jedan omanji muzej: ostakljeni okvir sa glagoljičkom azbukom, maketa Frankopanskog kaštela, ploče s imenima poginulih boraca NOB-a i žrtava fašizma te s imenima branitelja poginulih tijekom Domovinskog rata, gornji dio kamenog portala iz srušene kuće zvane Ciganija sa isklesanom glavom uskoka te osam kapitela već spomenute crkvice Blažene Djevice Marije iz 1446. godine.

Povirujem i u dvoranu za sjednice, a onda ću na kat, u muzej, prateći usput po zidovima povješane table s biografijama i fotografijama istraživača i sakupljača novljanske glazbene baštine. Dočekuje me ravnateljica Muzeja Đurđica Krišković; sreo sam je na ulazu u zgradu i odmah se, čim rekoh otkud ja tu, ponudila da me provede kroz zbirke.

Muzej je utemeljen 1951. godine, a za 65 godina sakupi se svega i svačega, pogotovo u kraju bogatom kao Novi. Đurđica mi pokazuje zbirke narodnih nošnji i instrumenata, oružja, pa arheološku zbirku, a u neko vrijeme me ostavlja samog, vidi da bih ja to rado detaljno pregledao. „Samo se javite kad završite“, kaže uz sveprisutni osmijeh.

U svaki muzej vrijedi doći, barem ovakvim kao ja, ali je novljanski stvarno vrijedan. Nije napucan kao neki drugi, eksponati su smješteni u pomalo demode vitrine, nema blještavila od milijun sijalica, ali se zato ima šta vidjeti. Duže se zadržavam ispred zbirke amfora, čitavih i krhotina, kao i u sobi s etnografskom zbirkom, a ni instrumenti, mala i vela sopila, odgovaralica, vela trumbet, veli bubanj i drugi, ne daju mi od sebe.

Tri mjesta su ipak posebna. U jednoj sobi smješten je masivni antependij, „pokrivač“ za oltar, izrađen 1656. godine za zavjetnu kapelicu svetih Fabijana i Sebastijana, onu što je stajala na mjestu gdje se sad u nebo zabija zvonik. Darovatelji, lako je pretpostaviti, Frankopani. U drugoj sobi je, pod staklom, povelja ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina iz 1480. godine, kojom se Novljanima, a radilo se o sedam porodica, potvrđuje plemstvo, a usput utvrđuju i njihove dužnosti „kraljevskih strijelaca“, odnosno obvezu da po mjesec dana u godini provedu u vojnoj službi. Treće mjesto je gotovo mitsko: memorijalna zbirka Ivana Mažuranića. Tu se već, nakon što se javim ravnateljici Đurđici, a zato što imam puno pitanja, u obilazak zbirki uključuje i mlada etnologinja i antropologinja Darija Bažok. Pa ćemo od predmeta do predmeta, od pitanja do pitanja.

Šta reći na kraju? Sreća što i muzeji imaju radno vrijeme, eto šta… :-)